Eto napokon stigla sibirska zima, stvarno i figurativno, sa prvim snijegom nas je posjetila, kako su to najavljivali, ruska folk metal atrakcija Arkona. Za zagrijavanje su poslužili mađarski Leecher i domaći Stribog.

Leecher su kako bi se reklo gimmick band, znači klasičan symphonic gothic bend koji jaše na valu od prije koji je prije jedno petnaestak godina pokrenuo Nightwish samo odviranom isključivo na čelima (glazbeni instrument, ne dio glave) uz potporu živog bubnja. Slatkaste SFW melodije, gotički imidž, uglavnom za sve one koji preziru modernu mainstream estradu, ali nisu baš spremni za malo zahtjevnije i ekstremnije pustolovine. Svejedno mora se priznati kako pjevačica Anett osim što je lijek za bolne oči, stvarno dobro pjeva i cijelu priču drži na okupu i daleko od poniranja u samoparodiju. Što se tiče zvučne slike, sve to lijepo zvuči, puno je tu orkestralija i epične atmosfere koja inače krasi bendove ovakvog usmjerenja, bubnjar David se brine kako sve ne bi otišlo predaleko izvan metlanih voda, ali osim vokala i bubnjeva teško je reći koji zvukovi stvarno dolaze iz čela, a koji iz miksete. Izvedene pjesme su sa albuma prvijenca Sightless objavljenog 2016. godine, a najviše feedbacka su izazvali singlovi Slaves to a Dream i Fading. Nije loše, ali teško da će ikada prevazići status vječne predgrupe. Sljedeći su bili domaći Stribog, bend koji je bio na rubu uspjeha prije nekih desetak godina, da bi onda samo nestao što je šteta jer je čini mi se privukao više publike nego headliner. Sastav se nešto mijenjao od zadnjeg albuma U Okovima Vječnosti iz 2010. godine, tako je gitarist/pjevač Borna Žeželj vani, pjevač black metal benda Celaphais Tomislav Živković je unutra uz dodatak flautistice Dunje Zbiljski i pjevačice Anamarije. Promovirali su album koji bi trebao uskoro izaći Tvoje Kraljevstvo Zeleno tako da se set lista satojala od novog materijala kao i starih favorita kao što su Rusalka i U Vučjem Oku Oganj. Bend je u odličnoj formi, vidi se da su željni svirke, novi članovi su se odlično uklopili, Tomislav bi po scenskoj prisutnosti posramio posramio i Nemtheangu, Dunja sa folk bravurama odlično prati frenetični ritam, samo je jadna Anamarija ostala više-manje samo ukras na pozornici jer njene dionice nisu uopće čule što je šteta jer bi se u tom slučaju posve približili zvuku Percival Schuttenbach-a i cijelom tom hype-u koji se stvorio oko svega slavenskog zbog uspjeha Witchera. Publika je tijekom cijelog nastupa bila ekstatična, mosh pit je bio neprekidan, a ono što me oduvijek posebno oduševljavalo kod Striboga je maidenovska gitarska međuigra Ivana i Nikole koja u cijelu priču ubacuje progresivne elemente. Da se mene pita, Stribog su trebali biti headlineri, rijetko se događa da se predgrupe zove na bis. Veselim se novom albumu i nadam se što većem broju samostalnih nastupa jer interes nedvojbeno postoji. Arkona je dospjela do ovakvog statusa folk metal atrakcije upornim radom, beskompromisnošću i konstantnim nastupima. Ljudi su prepoznali i nagradili trud uložen u oživotvorenje vizije koje Maša i ekipa njeguju već više od petnaest godina. Nekako sam se nadao kako neće baš previše inzistirati na albumu kojeg promoviraju, ovogodišnjem Khram i na predzadnjem Yav iz 2014. jer su na tim albumima krenuli u nekom čudnom, progresivno avangardnom gotičkom smjeru koji im nikako ne odgovara, a za koji i nisu skladateljski kompetentni. Nažalost ipak su većinu nastupa posvetili novom albumu dok su za uspješnice iz najboljeg razdoblja tamo sa albuma Goi, Rode, Goi! i Slovo ostavili za kraj. Radi se o dugačkim, nefokusiranim pjesmama koje sve adute stavljaju na atmosferu sa povremenim uletima black metala. Najveći problem kod toga je što je tanka linija između napetosti i dosade, a kod Arkone nažalost prevladava drugo, daleko su oni od majstora kao što su Fields of the Nephilim ili kurentnih Oranssi Pazuzu koji mogu sa dva-tri tona i malo pozadinske atmosferike stvoriti svjetove. Tako se dobar dio predugačkih pjesama svodilo na malo uvodnog black metal ubrzanja, pa malo tamburanja po egzotičnim instrumentima i tremolo pikanja gitare da bi se ponovo vratilo na black metal, predvidljivo na loš način i naporno. Druga stvar koja je onemogućavala uživanje je bila, najblaže rečeno, neusklađen zvuk, u biti neprilagođen prostoru. Sve je bilo nekako zmuljano, instrumenti su dolazili do izražaja bez potrebe i reda, a kada su trebali doći do izražaja, nije ih bilo nigdje. Ono što je bilo dobro je jedinstvena Maša koja se potpuno uživila u ulogu Baba Roge sa primitivnom pelerinom, animalnim pokretima i općenito željom da prenese publiku u surov svijet ruske zime, šteta samo što je odlučila cijeli nastup prokreštati jer ima zavidne glasovne mogućnosti. Na kraju se zbog nastupa Maše usprkos tehničkim nedostacima isplatilo prisustvovati ovom nastupu, samo se nadam da će se što prije vratiti na stare utabane folk staze zbog čega su oustalom i postali na neki način predvodnici slavenskog ogranka folk metala. Još jedna stvar koja se mora spomenuti je problem za kojeg sam mislio da smo riješili još prije par desetljeća, a to je prokišnjavanje. Naime, ne znam je li to zbog ovo malo snijega što je palo ili je to kondenzacija od grijanja, ali na više mjesta je kapalo zbog čega su se stvarale lokve što je inače opasni mosh pit nepotrebno učinio još opasnijim zbog skliskog poda. Obzirom da se metal ponovo lagano vraća u Boogaloo, ovaj problem bi trebalo što prije riješiti.

> vidi sve fotke // see all photos

tomislav // 03/02/2018