Oduvijek sam imao loša očekivanja spram starih prdonja kojih nikad nisam bio fan. UK Subsi su mi uvijek predstavljali "pinkicu" veći underground od komercijale Sex Pistolsa i Clasha, ono što laik koji sluša samo Otvoreni dok se ujutro vozi na posao, može reći kad čuje tu jednostavnu prkosnu rječcu "punk". Ono što sam čuo od dotičnih punk-prdonja, zvučalo je okej, ali ništa posebno, punk ko punk, onda ga je bilo ko pljeve, ali ima ga takvog i danas. Dodajmo činjenicu da Subsi sviraju već preko trideset godina i da im frontman ima dobrih 65 kuka u guzici. Znajući to, ne možete ni očekivanja postaviti visoko, osim ako niste od onih koji će nostiti katanac baš kakav Charlie nosi oko vrata ili ćete si ukrasiti rame s njegovim likom. Ali eto, zvijezde su se poklopile (neki se kurac poklopio, tko će ga znat! ), pa sam lijepo pojeo sve grešno što sam pomislio ili rekao o ovim prvoborcima punka.

UK Subsi su nešto ko i oni ludi Kanađani koji ni sami ne znaju jel bi svirali Ramonese ili Milesa Davisa, a tako su prokleto usvirani i šire toliko pozitive sa stagea da to što ne znaju šta sviraju uopće nije bitno. Kao i oni, UK Subsi su legende koji imaju kilotone gaža iza sebe, desetke hitova (što onih koji su se nekada uspinjala top-listama, što onih koji imaju puno jaču, sentimentalnu vrijednost među fanovima) i koji za sobom vuku pravu fanatičnu sljedbu kakve se ne bi postidio niti Iron Maiden ili Motorhead. Neka mi svekolika pankerčad oprosti što ih trpam u isti koš s metal dinosaurima, ali ako se po nečemu mogu mjeriti s njima onda je to svirački staž, ali i golema energija kojom zrače.

UK Subsi su te večeri jednostavno vladali. Charlie Harper, iako u poznoj dobi i usprkos neuglednoj loše izblajhanoj i podbuhloj pojavi , nedvojbeno zrači oštrinom i mladalačkom ludošću, i još uvijek samim uzvikom "Warhead! Warhead! Warhead!" može natjerati klince i starije da se do iznemoglosti razbijaju u mosh pitu. I to ne samo zato što je on legendarna figura punka nego zato što iza sebe ima trojicu muzičara koji jebu mamu. Doslovno! Gitarista i basista uz standardni dž-dž-dž odrađuju onaj dio koji slabo pokretni i Charlie ne može, a to je skakanje i glupiranje po stageu, a mlađahni bubnjar kose ofarbane u ljubičasto mlati svoje bačve precizno i točno kao da im hoće razvaliti sirote kožice.

U publici kaos nije jenjavao. Masa skačućih tjelesa s prišivcima, irokezama, tregerima i poderanim prslucima je divljala, nabacivala se plastičnim čašama, i komadima papirnatog ručnika kojeg je band bacio u publiku. Charlieja je nekoliko puta promašila čaša a neki raspomamljeni punker u Exploited majici ga je cijelog zalio pivom. Ni na što od toga se Charlie nije obazirao, a ja sam pokušao zamisliti s čime su ga sve u njegovoj tridesetogodišnjoj karijeri zasipali. Pa sam sjetio da su The Damned na svakom koncertu u početku bili pljuvani od strane prvog reda publike. Ako je i Charlieja nekoliko puta pogodio u oko kakav hračak zeleni, onda ga stvarno više ništa ne može iznenaditi.

Iako su mi uspomene u vidu zujanja u ušima što od piva, što od buke sa subotnjeg timskog nastupa Peach Pita i Tigrove Masti još svježe, Subsi su me uspjeli iznenaditi i pokazali šta to znači biti legenda. Nije to nimalo lako, jer pojam band je u kolektivnoj svijesti rezerviran samo za dripce do nekih tridesetih godina starosti koji već nakon toga počinju nositi breme "starog konja" . Što je stariji, bandovima se loši koncerti sve teže opraštaju. Za neke su već i bandovi u srednjim tridesetima "stari konji". Šta onda takvi mogu reći za UK Subse, pogotovo za bijesnog frizera Charlieja, o kome se jednostavno ne može reći nešto a da se ne poveže s godinama. I onda kad održe loš koncert masa će slavodobitno proklamirati "bolje im je da se ostave gitara i odu šetat ženu-djecu-psa po parku". A kad za divno čudo razvale, što je isto tako moguće, jer svaki band bio star ili mlad, ima dobrih i loših koncerata, onda će pričati "ne daju se stari konji". Tu ubrajam i sebe, i ovim putem se pokušavam lišiti predrasuda o dobi banda. To što je band kultni, ne znači da ne može imati i loš koncert .

UK Subsi su jučer daleko bili od onog što sam čuo o njima, klasične priče o starim rock'n'roll prdonjama.

Međutim, nije ni loš koncert ono najgore što stare prdonje može zadesiti. Najveća je opasnost ipak da "dostojanstveno ostare" i postanu Clapton ili Sting, no to je već sad neka druga priča.

djole // 10/02/2009