Italijani su došli pokoriti Zagabriu? Moj završni dojam je da su onda malo ustrašivo napali naše kule i bedeme. Iako Bono Vox i sam pozornicom ne skače previše, ali ga barem spašava šarm i suviše dobar glas te komunikacija s publikom, talijanski pandan je suviše štedio energiju pokušavajući vjerojatno oponašati Bonovu manu. Dakle, sama strategija neminovno vodi do neuspjeha. Pandanu nažalost nije bilo spasa jer komunikacije s publikom je bilo na kapaljke, i stvarne i mimične, a što se tiče šarma, osobno mi je sve izgledalo više samilosno i smiješno no serious-no. No da posjeduju neke vrhunskije glazbenike, pokazali su izvedbama U2-ovih pjesama koje su poprilično ličile na izvornike, čime se čitav koncert dade pristojno odslušati. Trebalo je samo biti snošljiv što se tiče Bonovih mana. Da ne bi ispalo kako pljujem previše, Bono se trudio, pa mu za to dajem medalju, pružam ruku i skidam kapu. U obranu ide i prilog da Bona nije lako skinuti ni u kojem pogledu. Treća stvar koja ide u prilog obrani je i smiješnost situacije, jer pjevač pokazivao neke doista naivne fore kojima bi i djetešce rasplakao. Sada mu se već i klanjam. Četvrti prilog u obranu (ne mogu vjerovat da sam našao i četvrti) jest da U2mania nije završila, dapače traje sve dok se ne dese dva najveća ovogodišnja događaja na kroatische glazbenoj sceni, a tu ponajprije i konačno mislim na u2-ov prvi i na u2-ov drugi koncerat, ne ulazeći previše sada u polemiku koji je prvi, a koji drugi jer su se tu mnogi zaribali, pa ih ne želim podsjećati na to. Također, unatoč koncentraciji U2-a u zagrebačkom zraku, dvorana je prijeko žudila za još publike, a koliko sam uspio zapaziti, bilo bi više ljudi da su spustili salsa partijaneri odozgo. No ovako je bilo više zraka za disati najvjernijim obožavateljima U2-a i U2 Real Tribute-a. Repertoar je bio bogat, nema se tu ča zamjeriti, dapače: dvadesetak pjesama odsvirano, to je hvalevrijedan, čak prekovrijedan učinak, s obzirom da U2 pjesme baš i nisu punkerske kratkoće. Čule su se starije početno-fazne pjesme tipa I will follow, naravno Bloody Sunday, NY Day, Bad i još jedna s Unforgettable Fire, najljepša Pride. Where the streets have no name je odista zvučalo kao da to Edge, Vox, Clayton i Mullen Jr svirkaju s vrha stambene zgrade.

Izišao sam s osmijehom na licu, ali pitao sam se je li to osmijeh od smijeha ili zadovoljstva. Možda bi bilo manje smiješno da su Dobar Glas, the Rub, Clayton i Mullen Jr imali rotirajuću pozornicu, dva rasprodana koncerta u nizu po sto somova slušatelja + zoo životinje koje također uživaju u stadionskom ozračju. Slon, tapir i one guske odmah do Maksimirske razvile su sluh i mogu ocijeniti koji bend valja, a koji ne. Vjerojatno će sa U2-om biti izuzetno zadovoljni, dok se za U2 Real Italian Tribute može reći da je neminovno bio doomed to fail ako ćemo gledati sa strane live-nastup kritike. S druge strane, to je bio jedan komičan, u jednu ruku inspirativan, glazbeni događaj koji bih preporučio svakomu, čak bih i vlastitom sebi preporučio da opet prisustvujem talijanskim obrađivačima. Svaka čast ragazzi, svi smo posebni, i to triba cijeniti, zato ciao i ovdje ste sempre benvenuti. Probabilmente se vidimo 8. i 9. u kolovozu, ovisno ćete ići na drugi ili prvi.

marin // 26/04/2009

> vidi sve fotke // see all photos