Ni nakon tolikih godina, još uvijek ne mogu Kaos promatrati kao muzički festival jer se na svakom ionako više toga događa u publici nego na stageu. Dubiozu sam gledao već milijun puta, Motuse također, Superhikse čak i upoznao u jednoj od alkoholnih izmaglica na DOF-u Požegi, što znači da stvarno nisam imao posebnog razloga sjest u auto i otprašiti za Kutinu (po najnovijim običajima postao sam fina guzica, žuljam je samo na svojim sjedalima jer se više ne vozim vlakom i više ne pijem Ribar, nego isključivo točeno ugljikmonoksidno govno - kakav pomak!).

Elem, da ne serem previše o svojim navikama, prijeći ću na stvar. Barakaši iz KT su se malo ulijenili. Narasle su im brade, i djeca, bandovi su se raspali, pa više nemaju vremena baktati se s organiziranjem kojekakvih kaosa. Šteta, jer se na takvim se manifestacijama čovjek uvijek mogao dobro raspankerisati. Kutina je krajem devedesetih imala desetak aktivnih bandova, što je za grad od 15.ooo duša pristojna brojka. Trenutno imaju nekih kratkotrajnih bljeskova a kako čujem, vraća se Panj, naša sjajna punk-rock zvijezda, ali samo za one koji imaju volje da potegnu do Kutine, jer momci ne sviraju nigdje izvan grada.

Bandovi, dakle, nisu odoljeli zubu vremena kao Kaos koji uspješno preživljava već četvrtu-petu smjenu vlasti , i gaji nove naraštaje čupave i ispirsane mlađarije koji misle drukčije od svojih sugrađana. Premda se s vremenom malo smekšao (kako bi pravovjerni rekli, iskomercijalizirao), duh Barake je ostao isti. Dođi, slušaj dobru glazbu, napij se, i valjaj se u kanalu zajedno s nama, i odnijet ćemo te na nosilima do željezničkog kolodvora. Ili ako si fina guzica kao ja, dobit ćeš i krevet, i malo punomasnog za jutarnju izgladnjelost (Ogi&Miš hvala!) Tradicionalno, zbog jednipolsatnog čekanja pizze, propustio sam Pankrease i Motuse, hommage dobrim starim HC vremenima i taman stigao na Superhikse. Ne znam što bih mogao napisati o njima a da već nije napisano i ne znam da li postoji ijedan koncertni manijak koji ih nije vidio a da o njima nije rekao sve najbolje. Superhiksi, makedon-ska institucija, inventar svakog DOF-a, sada već pomalo i OKaosa, s lakoćom rasturaju pijane mase od početka do kraja koncerta. Pjesme, većinom na makedonskom, ali zalomi se koja na srpskohrvatskosrpskom, obogaćene su trubačkim dionicama a specijalno za Kaos i prljavom distorzijom koja dolazi do izražaja na kraju nastupa, tradicionalnom obradom Ace of Spades.

Nakon njih, desio se Dubioza Kolektiv koji je vrlo brzo ukapirao na kakvom se mjestu nalazi. Momci su navrnuli gitaru do jaja i ošinuli po prašini, ali doslovno, jer se od skakanja mase digla se tolika prašina koja je sušila usta i krckala pod zubima da se jednostavno moralo tražiti koje točeno više. A jedan točionik nije bio niti približno dovoljan da zadovolji žeđ tolike mase. Ubrzo se počeo i pjeniti, što je značilo samo jedno: boksačka glavobolja cijelu nedjelju do devet sati navečer.

A Dubioza ko Dubioza. U njihovom socijalno angažiranom dub-reggae-ska zvuku uopće nije bitno to što je socijalno angažiran, već što čovjeka s lakoćom natjera da skače i pleše kao brucoš na prvom koncertu. Ništa revolucionarno, ali barem iskreno i čvrsto, onako kako su to nekad radili domaći hardkoraši .

Nakon njih izašla je Gužva u 16-ercu, iliti osječki Bad Religion koji umjesto o politici pjeva o slavujima, materijalistima i drugim čudima, a u slobodno vrijeme obrađuje Franu Lasića, Zvonka Bogdana i "Ja posijah lan" nepoznatog autora. Ako su Dubioza studentski band, Gužva su definitivno srednjoškolski bambus band koji će vas nakratko obasuti lako pjevljivim pop-refrenčićima i izgubiti se u dugoj noći bez da skužite da su sišli sa stagea. A možda će neke od vas i natjerati da se osjećate kao u autobusu koji upravo kreće u Španjolsku na maturalac. Kod mene, nažalost, to nisu uspjeli, vjerojatno zato što sam odavno prestao piti bambus.

I za kraj, ostao nam je samo simpatični ska-pop punk Ringišpil iz Novog Sada . Uspjeli su me razdrmati taman toliko da ne zaspem uslijed podignute prašine i tuge zbog ugaslog točionika. U tom razdrmavanju desilo im se nekoliko dobrih stvari od čijih sam naslova zapamtio samo jednu socijalno-poučnog tipa. Luzeri iz kraja. Na žalost novosađana koji su se svojski trudili, već tada neartikulirana ekipa postala je poprilično psihodelična i nezainteresirana za ono što se događa na stageu. A neazainteresiranost je blago rečeno, zarazna. Kako to već biva na Kaosu, koncert zadnjeg banda uvijek je najbolje vrijeme za kasnonoćne diskusije s nekim od kutinskih lokalnih legendi. Gore na slici možete vidjeti potpisnika ovih redova kako Krigeru, basisti Panja, objašnjava osnovne postavke teorije Kaosa. Po njegovom se smiješku može vidjeti da se čovjek slaže. A momak s kapom u prvom planu shvaća da nije sve u Kaosu, već da ima nešto i u muzici. Doviđenja!

djole // 22/05/2009