Vjerujem da je mnoge kao i mene na ovogodišnji Organizirani Kaos, benefit punk festival za Baraku u Kutini, privukao uspjeh prošle godine. Kawasaki 3p, Motus i Atheist Rap samo su neka od velikih imena koja su na taj gig privukla stotine ljudi i pretvorile ga u uistinu poseban događaj pun demencije i ludila očekivane od događanja takvog imena. Ove godine, izuzev Six Packa takvih imena nije bilo, no to me nikako nije spriječilo da se laganim stopom zaputim u Kutinu i zapijem kao najveći ološ trudeći se emulirati bar djelić manijakalnosti iz 2018. Naglašujem ovaj "zapiti se kao najveći ološ" jer kao što to biva kad se trudim opet proživjeti divan događaj prošlosti, otišao sam možda mrvicu predaleko. Kad kažem mrvicu predaleko mislim na spavanje u blatu razdrapane košulje obliven pivom i znojem dok mi tri medicinarke bjesomučno pokušavaju pomoći misleći da sam zapao u alkoholnu komu. Ne krivim ih, svaka njima čast, ujebao sam se. Štoviše ujebao sam se toliko da su mi se već oko ponoći zadnje trunke novinarskog integriteta i svijesti o glazbi otopile u mješavini alkohola i poganja. Iz tog Vam se razloga, dragi čitatelji duboko ispričavam. Ipak iznevjeriti Vas do kraja neću! Nekoliko se bendova čak i sjećam, a na onim je kasnijim prosječna osoba bila u pijana koliko i ja ako ne i pijanija. Putem nešto mentalne gimnastike možemo doći do zaključka da 21. izdanje Organiziranog Kaosa nisam mogao drugačije dočekati, nego kroz mutnu, prljavu leću teške autodestrukcije uslijed nasilnoga punka. Sve je to ipak došlo postupno, a na dnevnom sam programu kao i većina bio relativno suvisao.

Na JeboStejdž (čiji je program već debelo kaskao) stigli smo krajem Trophy Jumpa, melodičnog punka koji jako podsjeća na onaj pop rock zvuk specifičan za sredinu 2000ih. Ne mogu reći da sam pretjerani ljubitelj tog poletnog, distorziranog zvuka s nazalnim vokalima, niti da sam u svom ograničenom vremenu provedenom s Trophy Jumpom imao vremena proučiti sve detalje njihovog stvaralaštva. Ono što svakako mogu potvrditi jest da je ova četvorka svojom simpatičnošću lagano preskočila moje predrasude, a i da navedeno stvaralaštvo ima nešto veću raznovrsnost od očekivane za ovaj žanr. Bend, ili bolje rečeno kolektiv čijih sam sat vremena s užitkom preslušao od početka do kraja je JeboTon ansambl. Ovo nepresušno vrelo sreće do maksimalnog je izražaja došlo na sunčanom proplanku gradskog bazena potencirano predivnim vremenom i nebrojenim osmjesima publike. Oko pozornice se broj ljudi poduplao na otprilike pedeset te su mladi koliko i stari sudjelovali u ovom slavlju života dijeleći recipročno s ovim giga-bendom pozitivnu energiju.Za neupućene JeboTon ansambl je mješovita skupina gitarista, puhača, gudaća, vokalista i perkusija koja u akustičnim obradama svira obrade raznih bendova povijesti JeboTon kolektive.Ove su pjesme jednostavnih tekstova te se bave tematikama bliskim hrvatskoj mladeži posljednja dva desetljeća progovarajući o ranim ljubavima, pijenju po parkićima te maksimalnom uživanju u zakinutoj ekonomskoj situaciji. Dok je ovakav repertoar motiva i glazbe relativno standardan za hrvatsku, pogotovo zagrebačku underground scenu, način na koji ovaj ansambl unosi novi život u njega poprilično je unikatan. U prvom redu je to zbog čiste količine ljudi, četrnaestoro divnih glazbenika u svakom trenutku svojim violinama, melodikama, zvečkama i sličnim instrumentima stvara vrlo detaljan kolaž koji se svojom neodoljivošću lijepi za dušu. Drugi je razlog za to sama vještina svih na pozornici. Izvorište je ovih pjesama vrlo jednostavno, no godine glazbenog sazrijevanja i usavršavanja ovih melodija dovelo ih je do polirane mase vokala i zvukova koja je na neki način koherentna koliko i konzistentna u svojoj kvaliteti. Konstantni podražaji mase gitara i perkusija popraćeni su čestim izmjeničnim solažama instrumenata, zavidno visokim i niskim glasovima te čvrstom podlogom basa i virtuoznom energijom Cajona. Treći je, a i najbitniji razlog, ipak sam dojam koji kolektiv ostavlja, atmosfera koja je meni kao nekom tko nerijetko nosi gitaru na razna pijančevanja bliska srcu. Naime JeboTon briše granicu između publike i izvođača gdje to više nije koncert koliko ekipno uživanje u glazbi. U neprestanim milozvučnim vokalima netko konstantno izlazi iz toka svojim dosjetkama, u lagodnoj je komunikaciji s publikom teško ne primijetiti jebotonce kako se smiju sa strane, a i u samim izvedbama oni konstantno međusobno interaktiraju. Svi ovi postupci uistinu odaju dojam da se nalazimo na pikniku s dobrim ljudima i nekolicina je ponijevši instrumente odlučila zajammati. Stvara se lagodnost i konekcija sa samim stvaralaštvom koja se rijetko gdje može vidjeti. Možda ih je previše nazvati glasom ili zborom generacije, no iz svog iskustva mogu reći da se nakon svake njihove gaže osjećam daleko povezaniji sa svijetom, duševno izmasiranim i spremnim na ljenčarenje na Suncu.

Tako što ipak nije bilo moguće, sljedilo je pet punk sastava na kojima sam imao dužnost biti svjestan i prisutan. Ono što je uslijedilo je pak četiri sata pauze i polagana jetrena propast svih prisutnih. Noć se naglo spustila, a razgovori su sve brže poprimali oblik polurazumljivih monologa, tvrdokorne patetike i strastvenih rasprava ni o čemu. Dobar je dio ljudi pio od ranog popodneva, a konzumacija alkohola s protokom vremena raste eksponencijalno. Retrospektivno početak dna. u 22:00 možda i nije bio najbolji organizacijski potez, no nije ni približno jedina pogreška administracije. Sam je prostor održavanja bio natkriven šator koji je, izuzev tog što baca aluzije na uskršnje šatoraške koncerte u Čazmi, bio odviše klaustrofobičan za festival ovakvog intenziteta. I dok razumijem da je postojala mogućnost kiše kao i realni financijski problemi, ono što nikako ne mogu shvatiti je shizofreno postavljanje drvenih paleta u piramidalne oblike. Pretpostavljam da je ovo trebalo predstavljati nekakvu prototribinu, no rezultiralo je isključivo povećanoj količini lomljenja i teturanja u šutki. Nadalje najgora je bila zatvorenost tj. otvorenost samog prostora festivala. Nemam problem sa švercanjem, i sam to katkad prakticiram kad nemam novce, a stvarno želim čuti bend. Šljam sam, znam. Sagledano iz objektivne perspektive doduše ovo je pomalo nepošteno i shvatio bih zašto bi dio publike bio isfrustriran kada bi saznali da su platili 70 kuna dok je trećina ljudi na festivalu platilo s blatnjavim hlačama. Sagledano iz perspektive organizacije čiji je glavni cilj prikupiti financije za obnovu predivnog kulturnog mjesta u Kutini koje već predugo stagnira ovo je suludo, apsurdno. Lijeva strana puna šume i šikara bila je čuvana od zaštitara, dok je desna strana s otvorenom ogradom bila potpuno zanemarena. Ponavljam, nemam problem s ovim niti bih ga imao da sam platio kartu, no trebam naznačiti da mi je cijela ova situacija sumnjiva.

Sve je to pank? A valjda. Organizacijski dio možda nije bio idealan, no kaotični je u ponešto reduciranom obliku bio prisutan. Posebne se hvale valjaju uputiti osoblju. Od divnih volontera do vrlo liberalnih zaštitara, svaka je osoba zadužena za tok kaosa imala na umu da on bude što bjesniji i što zabavniji. Security je aktivno dopuštao ljudima da pređu ogradu i nabrijavaju neprestanu šutku; crowd-surfanje i ludovanje je bilo poželjno, a jedna mi je volonterka dala i besplatnu pivu. Bio je tu neki osjećaj sveopćeg drugarstva u glasnim povicima, nasilnom poganju i teškom cuganju. Dno. je kao prvi i jedini izričito ne-punk bend bilo pomalo izostavljeno iz ovog. Trojka je svojim mračnim, disonantnim riffovima zabavljala nas pedesetak koji smo ih došli čuti stvarajući čvrstu podlogu za daljnje odvijanje slavlja, iako im se možda može zamjeriti što su u raznim utjecajima ostali nedefinirani. Ime im je svakako primjereno kao temelj na kojem su gradili ostali bendovi svirajući svima poznate punk melose. Bakterije su bila prva struktura ovdje i sjećam se jedino da je tu energije bilo, a i da je šutka napokon eruptirala privlačeći u svoj užareni centar sve koji su ostali vani pit' još od JeboTona. Štoviše moglo bi se reći da je ova šutka, za koju tvrdim da je zauzela centralnu tematsku koliko i prostornu poziciju ovogodišnjeg Kaosa, popraćena smijehom i prijateljstvom ovdje dosegla svoj vrhunac.Na trenutku je zasjala u toj eksplozivnosti kasnije na Six Packu, no Bakterije su upale upravo u zlatnu sredinu između zamiranja i predugog zagrijavanja. Teško je ipak bilo tu razinu euforije održati, svi se bendovi bave vrlo bliskom glazbom te dotiču iste točke. Snažan bubanj, brza gitara, pokoja solaža i deranje iz petnih žila popraćeni agresivnim svjetlima. Nimalo tu ne omalovažavam punk, no lako se u tom pijanom deliriju sve stopi u jednu mutnu sliku.

Ma serem, jedem govna i opravdavam se jer nemam što za pisati. Nakon Bakterija moje se sjećanje večeri pretvara u kubističku sliku visokih irokeza, bezglavog poganja, piva, vina i smijeha. Vrijeme je teklo u distorziji, a prostor se pretvorio u kretanje dok mi je duh zujao, a tijelo se smijalo. Bilo je tu dobrih ljudi, jednako pijanih koji su dijelili sa mnom to dijagonalno stanje uma i jednako uživali u razornoj energiji bendova. Six Pack bih istakao kao grupu koja je ovu energiju možda i najviše iskoristila zasigurno zahvaljujući godinama iskustva. Paradoksalno njihovih je sat vremena bilo ludo i nezaboravno za razliku od Alergije o kojima ne mogu ništa istaknuti. Uz to sve moram natuknuti da je Organizirani Kaos u noćnom izdanju bio pomalo razočaravajuć. Što zbog visokih očekivanja, što zbog zamiranja, a što zbog samo line-upa. Inercija skupljena tijekom dana je zastala s otvaranjem koncerata. Od par stotina ljudi na samom festivalu rijetko je tko proveo vrijeme na svim bendovima vjerojatno zbog njihove bliskosti, a i atmosfera je polako počela padati. Što se tiče line-upa navodno je festival do prošle godina financiran od raznih fondova EU, grada itd. Ove se godine to nije dogodilo te su tako organizacija i budžet bili već u samom startu stavljeni u nezahvalnu situaciju i kao takvi su zaista izvukli najbolje što su mogli. Dosta ljudi s kojima sam pričao se ipak na kraju slagalo da je sam koncertni dio festivala bio najslabiji dio ovogodišnjeg Kaosa te sam čak čuo od nekoliko ljudi da je na Antitodoru energija drastično pala po svoj prilici zbog masovnog zamiranja (ja sam se tad nalazio pijan u blatu). Al' ko' ga jebe. Dok je god dragih ljudi i te divne kutinske atmosfere ja ću se na Kaos vračati, možda ipak nešto trjezniji i vjerojatno bez akreditacije. Neće se Baraka izgraditi bez pomoći!

jan vržina // 29/05/2019