Vremena za r'n'r su se bitno izmjenila što se moglo vidjeti i tog sparnog ponedjeljka - nema više pušenja, zadimljenih dvorana, sve je manje pijanih i indisponiranih fanova, a svi nekadašnji promiskuitetni i problematični rockeri i punkeri danas su vizualno gotovo neprepoznatljivi likovi. Nekih 2-3 tjedna uoči ovog koncerta pitala me stara rockerica iz susjedstva 'pa jel' tko još danas više uopće sluša Patti Smith?', no ja niti uz najbolju volju nisam imao neke opipljive dokaze osim rekla-kazala informacija da je potražnja karata enormna. Otprilike u tom raspoloženju kao zamijena za mojeg kolegu Fiću koji nije mogao doći, krenuo sam s mišljenjem da će to biti osrednje posjećen koncert stare legende poput razvikanih MC5 u istom prostoru prije 4 godine, te da će se neometano moći šetkarati po dvorani. Međutim, već pred samim ulazom u Tvornicu naišao sam na gomilu ljudi koji su besomučno tražili kartu više. A u dvorani pakao... Kako sam ušao na sporedni press ulaz drito s lijeve strane pozornice, tako sam tamo i ostao tokom cijelog koncerta jer nije bilo nikakve šanse da se proguram na neko drugo mjesto. Tko još sluša Patti...? Odgovor je dala prekrcana dvorana koja je atmosferski nalikovala pravoj sauni u kojoj se ne može doći niti do šanka u nabavu prijeko potrebnog osvježenja. U sebi sam gruntao i mrmljao kako bi bilo bolje da sam ostao doma hladiti noge u lavoru pored bljutavog TV programa, a ne se ovdje naguravati sa gomilom u borbi za što bolju poziciju priklješten u prostoru između zvučnika, nestrpljivih fanova i brojne security službe. Jednostavno, bio sam u takvoj situaciji da sam poželio istog momenta izubijati sve one laktove, naguravanja, tancanja po nogama i nesnošljivu saunu, te pošto-poto izaći van i oprostiti se od koncerta. Skoro sam i izašao, ali Patti je jedna i jedina, te je prvi puta došla u Zagreb uz malo vjerojatnosti da će ponovno doći. I onda, negdje 15 minuta prije 22 h izlazi Her band kojeg nisam vidio premda sam bio od njih udaljen na svega 5 metara, te nisam uspio niti okinuti nekakvu bolju fotografiju jer je bilo dozvoljeno snimanje samo prve dvije pjesme kada je glavni akter bio većinom u mraku ionako minorne rasvjete. Patti Smith je izašla u tipičnom neuglednom oldschool imageu - crnom sakou, bijeloj majici i trapericama koje su nehajno bile uvučene u visoke braun kaubojke kao da ih je navukla na brzaka. Jedna nogavica amo, druga tamo. Kaubojke na nogama u takvoj vrelini... Ti bokca, image je image, nema šta tu da se priča. Neće ona poput Frank Blacka izaći u bermudama i natikačama.

Prvo je pročitala pjesmu "Wild leaves" koju je posvetila tragično preminulom Darku Glavanu, doajenu ex-Yu i hrvatske rock kritike s kojim se dan prije susrela na press konferenciji u hotelu Esplanade, a onda je krenula vrlo mirno, baš i onako kao što je najavila da će dio koncerta biti eksperimentalne prirode. "Redondo beach" s primjesama reggae i starog new-wavea bio je podsjetnik na njezin legendarni prvijenac "Horses" iz 1975., a onda se u "Are you experienced" uhvatila klarineta i sve uvukla u laganu i tromu psihodeliju. Taj klarinet je odsvirala nevjerojatno kreativno i ošinula me sa poznavanjem eksperimentalnog teritorija. Čulo se tu svašta; jazz improvizacija, pa i Throbbing Gristle insinuacija. U njezinoj pratnji osim bubnjara, basiste i gitariste Lenny Kayea s kojim glazbeno druguje skoro 40 godina bio je i Tom Verlaine, ali tog legendarnog vođu Television nisam uopće mogao vidjeti bez obzira na moju žarku želju da se proguram na neko bolje mjesto od onog koje mi je bilo zabetonirano pored ogromnih zvučnika. Naokolo su padale i psovke u svom tom naguravanju, a Patti je to vrlo dobro primjetila te je gotovo čitav koncert pljuvala obilate količine sline podsjetivši na prve punk ovacije koje nekada nikako nisu smjele proći bez kolektivne pljuvaonice. Trebali su joj barem postaviti nekakvu piksu pored mikrofona... Današnji stari oronuli punkeri su zaboravili pljunuti poneku hračku zadovoljstva. 'Narednu pjesmu posvećujem Michael Jacksonu', rekla je sasvim normalno i vrlo nonšalantno izmamila pljesak i ovacije u dvorani, te izvela "Beneath that southern cross", a potom su uslijedile niske sjajnih punk-rock/new wave bisera s nezaobilaznim klasicima "People have the power", "Dancing barefoot" i ultimativnim planetarnim hitom "Because the night". Ona je svaku pjesmu najavljivala, posvećivala nekome ("Peacable kingdom" za zlostavljanu djecu rastavljenih roditelja), a njezina izvedba je osim moćnog autoritativnog vokala i neprekidnog pljuvanja uključivala konstantan kontakt s publikom, rukovanje s nekolicinom u prvim redovima i povremeni tipični new-wave ples (David Byrne, David Thomas, Jon King...), te sjajnu glazbenu potporu u kojoj se jasno uočilo koliko The Fall, Nick Cave, U2 i R.E.M. duguju ovoj legendarnoj ikoni ne samo u lirskom svjetonazoru, već i u samoj glazbi. Sve su to duboko angažirane pjesme u kojima tempo ne počinje sa odvaljenim riffovima, već se adrenalin luči postepeno kroz same kompozicije baš upravo na način kako je to John Cale (ex-The Velvet Underground) utjelovio produciravši joj prvi album "Horses". Od uglavnom laganijih uvoda, prateći band gradacijski postiže sa minimalističkim i relativno jednostavnim strukturama klimaks sa nabrušenim riffovima isprepletenim mnogobrojnim međuigrama kakve je nekada znao izvoditi Neil Young na svojim rockerskim albumima. Pravi vrhunac koncerta bila je izvedba čuvene skladbe "Gloria", a onda je uslijedila vrlo kratka pauza i bis sa dvije skladbe. Prva je bila, barem meni neočekivana interpretacija Nirvaninog "Smells like teen spirit" u posve laganoj mračnoj atmosferi, te za kraj ona koja se možda i najviše očekivala, "R'n'r nigger".

Ona je posve jednostavna i sasvim nenametljiva ikona koja je napravila sjajan nastup bez ikakvog pretjeranog podilaženja publici, mada je to prilikom "Because the night" mogla ostvariti. Mogla je čitavu dvoranu pretvoriti u pakao da je samo rekla 'hands up', no i dalje se ponaša baš upravo onako kao da po prvi puta izvodi pjesme pred stotinjak ljudi, što je nevjerojatno. Bog je nije obdario sa vanjskom ljepotom, ali to što ima u sebi nesebično dijeli sa svakime tko je želi čuti. Tokom koncerta, kada je najavljivala pojedine pjesme isplela je jedno 5-6 pletenica, kosa joj je dosta ispucala, zubi su joj neravnomjerno srasli (ili dograđivani), nos joj je kljunast i izgleda kao ružnija indijanka, ali pjesme i izvedba su jedan od posljednjih bastiona r'n'r-a. Sa 62 godine na plećima održati ovakav koncert je za svaku pohvalu. Nije došla pokupiti pare, došla je konačno udovoljiti ljudima koji su je čekali 30 godina, ljudima koji su odavno zaboravili što je bio prvi punk, te je možda i odavno otpisali kao značajnu figuru u rocku. I kad saberem onu nesnosnu sparinu, vrelinu, cijeđenje znoja po cijelom tijelu, gužvu, psovanje matere i Boga, nemogućnost za osviježenje na šanku, nikako mi nije žao što sam morao pretrpjeti cijelu paklenu torturu od nekih sat i pol vremena. Bilo je to veličanstveni r'n'r još uvijek živahne starice koja je jednom prilikom tokom nastupa rekla 'ako nakon koncerta odete negdje na piće, pijte vodu'.

Organizator je barem mogao fleksibilnije reagirati i premjestiti koncert negdje na otvoreno, bilo gdje, na neku livadu, u neki zagrebački park, makar i u staru klaonicu, jer večeras kisika nije bilo. I mislim da će se njen nastup upravo pamtiti po tome - sjajna izvedba i loše atmosferske prilike. Bez obzira na klimatske uvjete, ovo je bio predobar koncert koji je isplatio 30 punih godina čekanja.

horvi // 16/07/2009

> vidi sve fotke // see all photos