Peter Murphy, konačno! U dva navrata sam bila spriječena pohoditi Bauhaus, tako da ovaj put nije dolazilo u obzir ne biti u Močvari 5.11. Istina, ovaj put nisu u pitanju bili Bauhaus, ali bio je Peter Murphy. I bio je predivan. Močvara nije bila rasprodana, ali nije bila ni daleko od toga. Ušli smo na kraj zadnje pjesme Lettie Maclean, koja je s kapuljačom i sunčanim naočalama na glavi stajala na pozornici iza sintisajzera i nešto pjevušila u mikrofon uz ambijentalnu podlogu. Nije zvučalo ni izgledalo jako uzbudljivo, ali kao što rekoh, vidjeli smo samo pola zadnje pjesme, tako da tko zna... Nakon što je Lettie završila svoj nastup publika nije pokazivala nikakve znakove napuštanja svojih mjesta ispod pozornice, ipak se Peter Murphy uskoro treba pojaviti na njoj, tako da smo zaključili da nema šale i da ćemo očito morati kempati idućih pola sata ako želimo nešto vidjeti. Oko 22h Močvara je bila krcata, a na pozornici su se pojavili Peter Murphy i prateći bend koji su činili basist Jeff Schartoff, gitarist The Mission Mark Thwaite (za kojeg su neki mislili da je Trent Reznor iz Nine Inch Nails), bivši bubnjar Queens Of The Stone Age Nick Lucero i gitarist John Andrews, koji je svirao s raznim glazbenicima, od Nene do Pagea Hamiltona iz Helmeta. Peter Murphy, koji je prije dvije godine slavio 50. rođendan, u Močvaru je došao u izdanju 'idem malo van u kvart', crne hlače i majica i vesta s kapuljačom. Nije bilo nikakvih pretjerivanja (osim možda povremenih herojskih solaža Johna Andrewsa), nikakve mistike. I iako se Peter Murphy, sada fin i pristojan engleski gospodin u godinama, na prvi pogled ne čini kao netko koga zovu "The Godfather of Goth" kada je zapjevao mislim da su se svi prisutni rastopili od sreće. Peter Murphy i danas pjeva jednako predivno kao i prije. A i karizma je i dalje tu. Publika je cijeli koncert bila u transu. U prvih sat vremena smo čuli većinom stvari iz Murphyjevog solo opusa, "Deep Ocean Vast Sea", "I'll Fall With Your Knife", ''Things To Remember'', '' Uneven and Brittle'', ''Marlene Dietrich's Favourite Poem''... Predstavili su nam i dvije nove pjesme, odlične ''Memory Go'' i ''Secret Silk Society'' koje će biti na novom, još neobjavljenom albumu koji su svi zajedno nedavno snimili u New Yorku. Izveli su i obradu ''In Every Dream Home A Heartache'' Roxy Music u kojoj je John Andrews posegnuo za gudalom za svoju gitaru. U tom prvom, regularnom dijelu koncerta dopala nas je i jedna stvar od Bauhausa, ''Too Much 21st Century'' s njihovog posljednjeg albuma ''Go Away White'' objavljenog prošle godine. Peter Murphy je bio dobro raspoložen i pristupačan, razgovorljiv s publikom koja mu je pružala ruke, izjavljivala ljubav i dobacivala šalove koje bi on motao sebi oko vrata. Malo su se uzburkale strasti kada su redari postali prilično iznervirani ljudima koji su i dalje blicali unatoč ograničenju fotografiranja na samo prve tri pjesme, bez blica (tog se ni tada pola ljudi nije pridržavalo), i počeli uvoditi reda u foto opremu u upotrebi. Tu je Peter Murphy intervenirao i rekao da neka svi slikaju ako žele, da nema problema. Lijepa gesta, ali čemu onda uopće tražiti zabranu fotografiranja, ako nije bitno da li se fotka ili ne. Iako je stvarno ogroman užitak slušati Petera Murphyja i gledati ga kako se kreće na sceni, prava zabava je zapravo počela na bisevima, koji su se protegnuli na sat vremena, što je na kraju bilo trajanje polovice koncerta. Prvi bis je počeo sa "A Strange Kind Of Love" koje se stopila s ''Bela Lugosi's Dead'' u akustičnoj verziji što je zvučalo jako jako čudno, ali i u toj izvedbi čuti Petera Murphyja kako to pjeva je nešto prekrasno. Bend je nastavio u Bauhaus tonu i za sljedeću pjesmu Peter Murphy se uhvatio melodike i uslijedila je ''She's In Parties'' što je publiku bacilo u totalni delirij, koji se nastavio uz još jedno Bauhaus savršenstvo zvano ''Passion of Lovers'' koju sam vidjela da izvode na koncertima, pa sam se nadala da ćemo i mi biti te sreće. I bili smo. Svirali su još i dvije obrade, Bowievu ''Ziggy Stardust'' tijekom koje je Murphy imao podosta pokreta iz mladosti, tako da sam tu cijelu pjesmu imala osjećaj da preko pozornice netko projicira spot Bauhausa. Dva Petera u duetu, stari i mladi. Druga obrada je bila ''Transmission'' Joy Division na početku koje je Peter Murphy (dosta uspješno) oponašao plesne pokrete Iana Curtisa. Na drugom bisu smo čuli i ''Cuts You Up'', možda i najveći hit iz solo karijere Petera Murphyja, a za kraj su ostavili prekrasnu i meni možda i najdražu ''All Night Long'' koja vjerojatno i nije bila baš planirana, jer prije nje Murphy je bendu govorio da može još jedna za kraj. Nakon dva sata sata svirke bend se pozdravio s publikom, dijelile su se bubnjarske palice, a Peter Murphy se rukovao s publikom, dijelio set liste i uz poljupce vraćao marame koje su doletile na pozornicu njihovim vlasnicama. Jednu je i dobio na poklon.

Peter Murphy je i dalje faca, s Bauhausima ili bez njih. Uistinu prekrasan koncert.

ana // 10/11/2009

> vidi sve fotke // see all photos