home > mjuzik > Ninth

kontakt | search |

PETER MURPHY: Ninth (Nettwerk, 2011)

Frontmen upokojenih, a mnogima i nikad prežaljenih pionira gothic-rocka Bauhaus konačno je objavio dugo najavljivani i odgađani album. Lukavom strategijom kada je još 2008. krenuo sa vijestima da je novi album samo pitanje dana, sa svojom pratećom ekipom glazbenika je obišao cijeli svijet i kroz pune tri godine izvodio kompletan materijal (između ostalog i u zagrebačkoj Močvari 2009), sve dok se nije definitivno iskristaliziralo šta od svega toga može sjesti na dugosvirajuće ostvarenje. U međuvremenu su procirile razne piratske snimke i bootleg izdanja sa tog trogodišnjeg svjetskog toura, pa je tako gotovo čitav opus albuma postao vrlo dobro poznat njegovim vjernim fanovima i prije same realizacije albuma.

Ovakav album Peter Murphy nikad do sada nije napravio, a zadnji s kojim se barem djelomično može usporediti je "Cascade" iz 1995. koji ima jednu čvršću rock žesticu "Disappearing". Njegovi albumi redovito su bili visokih kreativnih dosega od debija "Should The World Fail To Fall Apart" (1986) sve do spomenutog petog "Cascade", ali su neprestano provlačili onu crtu prosječnosti prema kojoj niti jedan nije odskočio kao posebno intrigantno ostvarenje. Sve su to bila veoma fina šaranja po alternativnom rocku i post-punku sa pop melodijama i elektronikom, sve dok nije odlučio da definitivno mora i treba napraviti odmak u obliku sjajnog "Dust" (2002) na kojem je uplovio u ambijentalne i eksperimentalne vode sa world-music elementima satkanim od orijentalnih arabeski. Osmi album "Unshattered" (2004) je na žalost ili sreću (kako za koga) bio ponovni povratak u staru rock-pop formu i gotovo da ga više nitko nije mogao smatrati za umjetnika koji je spreman da se upusti u koštac sa nečime drugačijim, uzbudljivijim i kreativnijim. Daleko od toga da je sve to bilo nekakvo 'peglanje' stila od albuma na album; bilo je tu sijaset vrsnih pjesama, ali dojam kojeg su ostavljali svodio se na dostojanstveno starenje sa ukusom i stilom.

Međutim, "Ninth" posve opovrgava oportunizam zrele dobi iskusnog autora i ponosno se ističe u njegovoj diskografiji kao raritetno izdanje koje se čekalo, brat bratu, još tamo od prvog razlaza Bauhaus 1983. Ovdje su se konačno pojavile prljavo distorzirane gitare, r'n'r riffovi, nabrijani tempovi, lucidni bariton vokali koji ponovno dovode u sjećanje one prve radove Bauhausa kada je Murphy neopisivo asocirao na Iggy Popa u kombinaciji sa Bowiem, te uvijek prisutni i neprijeporno jezivi tekstovi koji se bave sa onim osnovnim - čovjekom kao jedinkom u ovome svijetu. Mnogo toga ovdje podsjeća na Bowiea iz ranih 70-ih godina kada se okupirao apokaliptičnim i futurističkim temama, ali definitivno je jasno da Murphy više nikada neće biti ono što je nekad bio. Sada je izuzetan r'n'r gospodin kojem su na svu sreću njegove godine veoma ljubazne pa još uvijek izgleda kao da ih ima barem dvadesetak manje, no on odavno više ne stremi onoj paranoji s napadima halucionogenih slika. Ovdje su to čiste strukirane artističke opservacije nastale u zadovoljstvu kućnog ognjišta u Istanbulu s velikim vremenskim odmakom koji umnogome aludira na duhovnu surovost života o kojoj su govorili Ian Curtis i Joy Division.

Uvodna pjesma "Velocity bird" je konačno jedan od pravih Murphyijevih r'n'r pogodaka u stilu nabrijanih The Rolling Stones kojima su se priključili Ron Asheton i Iggy Pop objedinjeni u glam-rocku, a naredna "Seesaw sway" sa svojim tragičnim tekstom pokazuje djelomične konotacije sa Bowievim albumom "The man who sold the world". Najjača kompozicija "Peace to each" je pravi pravcati hard-rock s elementima metala u kojoj se osjeti da Murphy može i zna zaparati sjajan growl kakav manjka mnogim žestokim i dvaput mlađim metalnim kolegama. Prvi promo singl "I spit roses" koji je zabilježen na nekim piratskim live snimcima još 2008. ovdje je u funkciji relativno rečeno preblagog promotera koji prezentira album između težih i lakših kompozicija. S pomno odabranim leksikom koji upućuje na emotivnu sofisticiranost, te sa višeznačnim tekstom (riječ 'spit' ima nekoliko različitih značenja u kontekstu lirike), ova pjesma se definitivno može (a i mora) uvrstiti u svaki repertoar ukusno osmišljenog radio i DJ programa gdje je akcent stavljen na rock poglavlje new-wave. Zvučno ne bježi mnogo od U2/ Joy Division stila u kojeg je upleten njegovani zvuk syntha a'la Ultravox/ Japan tamo negdje iz vremena 1979-1981., a i sam Murphy kao back vokal zvuči poput Midge Urea. Nije da je suviše kompleksna pjesma, ali vrlo je enigmatična i zanimljiva, ako ništa drugo zbog tribalne ritmike, pop formata i ljudskosti o kojoj ona progovara. Hit godine??? Ma, ne. Danas ovakvu lijepu pjesmu ne primjeti niti najveći ljubitelj gothica. Na žalost...

Naredni dio albuma donosi prelazak u laganu melankoliju ("Never fall out"), a onda se podiže tempo u čvrsti indie-rock/ post-punk gdje Murphy zareži onako kako je nekada znao u veoma plesnom komadu "Memory go" koji je stvoren za nadoknadu štete nedovoljno dorečenih pjesama Depeche Mode, Bloc Party i Franz Ferdinand (a i mnogo toga što je još u 80-im ostalo nejasno, npr. Classics Nouveaux, Visage, A Flock Of Seaguls, Comsat Angels...). Centralni dio albuma čini prilično monumentalna "The prince & old lady shade" sagrađena oko bogate priče pune asocijacija. Jest, donekle se može reći da je bazirana na monotonim stereotipovima s uvodom od gudača i power-pop estetike Joy Division, no ima u sebi čvrstinu koja primjerice graniči sa metalom Danziga. To je još jedan odličan broj. R'n'r rokačina dolazi u "Uneven & brittle", doduše u vrlo tromom tempu koji skoro graniči sa doom/stonerom sa izrazito naglašenim gitarama Mark Gemini Thwaitea i John Andrewsa koji su savršeno dobro posložili odnose spram ritam sekcije (Jeff Schartoff - bas i Nick Lucero - bubnje