U sklopu velike povratničke 'The Reformation' turneje, stari poznanici Spandau Ballet, ponovno su se vratili u Zagreb nakon punih 20 godina. Premda se možda očekivala krcata dvorana, uoči samog početka oko 20.45h, parter je zjapio polovično ispunjen, dok su tribine bile sasvim pristojno popunjene uglavnom starim generacijama koje su ih pratile
tijekom njihovih najsvjetlijih komercijalnih godina kada su se admetali na top listama sa David Bowiem, Duran Duran, Wham, Culture Club, Frankie Goes To Hollywood, Madonnom, Princeom... Svoju scensku, uglavnom predvidljivu statičnost koja se oduvijek svodila na povremeno cupkanje u mjestu s tek nekoliko plesnih pokreta, nadopunili su ogromnim video zidom koji je preko nekoliko kamera revno prikazivao ne pretjerano interesantne događaje na pozornici, te sa vrsnim svjetlosnim efektima koji su posve prikazali raskošno blještavilo nekad slavnih pop-zvijezda. Uz njihovu klasičnu postavu koja se nije mijenjala tokom karijere, kao gosti sa strane pomogli su im Dave na klavijaturama i prateća vokalistica koja se smjestila na začelje pozornice s lijeve strane pored bubnjeva.
spandau ballet © horvi
Nastup su otvorili sa svojim prvim hitom, plesnom "To cut a long story short" iz 1981. kojim su podsjetili na svoje rane dane new-romantics faze koja je u njihovom slučaju okončana nakon drugog albuma "Diamond" (1982). Na pozornicu su izašli u obaveznoj eleganciji sa smješkom na licima kojeg su zadržali sve do kraja koncerta, a u ovoj prilici glavna kompozitorska snaga banda, gitarist Gary Kemp paralelno je svirao gitaru i svoj prastari mini-synth iz vremena kada su se još praktički učili natucati prve akorde. Na žalost (ili na sreću, kako za koga) ovoj ranoj fazi debi albuma "Journeys To Glory" (1981) više se nisu vraćali, mada se potajno očekivao još poneki stari ubod poput "The Freeze" ili "Musclebound". Odmah su zaigrali na sigurne karte sa plesnim hitovima "Highly strong", "Only when you leave" i "I'll fly for you" koje su proslavile njihov četvrti album "Parade" (1984), a nakon serije 'stiskavca' u kojoj su između ostalog izveli i "She love like diamond" u novoj varijanti sa akustičnom gitarom, došao je trenutak za "Once more", naslovnu hit-skladbu njihovog istoimenog povratničkog prošlogodišnjeg albuma. Tek tada se publika posve opustila i počela gromoglasno da bodri ove već ovremešene pop zvijezde koje unatoč petoj deceniji života još uvijek dobro djeluju. Jedino je frontmen Tony Hadley nabacio nekih desetak kila viška i pretvorio se u ugodno popunjenog stokilaša sa rumeno ozarenim licem, no on nikada tijekom 80-ih nije ionako mnogo trošio energije na pozornici. U tom pogledu praktički je sve ostalo isto,
on je tijekom pojedine kompozicije napravio tek nekoliko koraka od mikrofona do nadvišenog podija bubnjara John Keeblea, braća Kemp (Martin bas i Gary gitara) su se smjestili na čelu pozornice, dok je najneumorniji bio multiinstrumentalist Steve Norman koji je neprekidno izmjenjivao instrumente; od tenor i alt saksofona, preko akustične gitare, sve do velikog seta udaraljki koji je bio smješten s desne strane bubnjarskog podija. Pomalo iznenađujuće (pa i pretjerano) favorizirani album "Parade" ponudio je još dvije kompozicije - "Round and round" i laganu "With the pride" koju su izveli samo Gary na akustičnoj gitari i Tony smjestivši se na barske stolice, te su nastavili sa hitom, naslovnom skladbom petog albuma "Through the barricades" (1986) gdje im se ponovno pridružio čitav band izvevši je na do tada najkompleksniji i aranžmanski najbogatiji na?in.
spandau ballet © sonja
Posljednji dio koncerta bio je najupečatljiviji, djelomično i zbog plesnih skladbi koje su odreda zdrmale auditorij na đusku nakon seta koji je protekao uglavnom u laganijem soft pop-rock tempu. Prvo su u igru ubacili stari new-romantics funk hit "Instinction" gdje se prateća vokalistica pridružila Tonyiju na čelu pozornice, potom su uslijedile "Communication" i "Lifeline" (interesantno, to su večeras bile prve izvedene skladbe sa multimilijunskog albuma "True" iz 1983.) u kojima je do punog izražaja došao Steve sa svojim udaraljkama, a onda ponajbolji dio nastupa za kojeg se samo moglo nagađati hoće li ga biti ili ne jer prethodni tijek svirke nije baš obećavao mnogo osim predvidljivog i klasičnog Spandau Ballet hit-repertoara. Medley u kojem su spojili svoje dvije najsnažnije funk kompozicije "Chant no.1" i "Paint me down" iz vremena new-romanticsa svakako je bio kulminacijski dio plesa, pa i energije koja je u njihovom slučaju uvijek upitno varijabilna. No, kako god, ove skladbe su gotovo izvedene na originalan način kao što je to bilo na albumu "Diamond", a Steve je na saksofonu vrlo koncizno skinuo čitavu solo dionicu koju je nekada svirao trubač Caunte Wellington. Jedino je Martin na basu malo zakazao jer nije preslikao onaj metalizirani funk zvuk koji
je obilježio album, a i dobar dio razdoblja new-wave estetike od 1979. do negdje 1982. I onda, na samom kraju, uslijedila je "True", njihova ultimativna lagana pop-himna koja ih je 1983. plasirala u same zvijezde, te je prisutnu publiku podigla na zborsko dvoransko pjevanje.
spandau ballet © sonja
U 22.10h band napušta pozornicu, te se nakon gromoglasnih ovacija ponovno vraća. Neki od članova su presvukli obilato oznojene košulje i majice, a Tony se na veliko iznenađenje pojavio s pivomu ruci. Meni osobno je on uvijek djelovao kao gentleman kojem po imageu više odgovara nešto 'kratko' poput koktela sa suncobrančićem i kriškom limuna... Na bisu su izveli samo dvije kompozicije - "Fight for ourselves" sa urnebesnom završnicom kakva je manjkala dobrom dijelu repertoara i naravno, "Gold" koja je ponovno izmamila ovacije i skandiranja čitave dvorane.
Malo je razočaravajuće djelovalo kada se u 22.28h odmah emitirala glazba s razglasa što je značilo da neće biti drugog bisa, a mnogi su ostali iznenađeni što je repertoar prošao bez njihovog posljednjeg velikog hita "Be free with your love" iz 1989. kada su se u bandu pojavile mnoge trzavice koje su rezultirale prekidom rada i dugogodišnjim sudskim sporovima oko autorskih prava. Stoga je set-lista izostavila posljednji zvanični studijski album "Heart Like A Sky" (1989), no i bez njega, koncert je imao sasvim odgovarajući izbor skladbi koji je u potpunosti zadovoljio očekivanja. Spandau Ballet su tokom svojeg aktivnog rada u 80-im uvijek bili miran i konfekcijski ušminkan band za kojim se nikada nisu dizale afere kao za njihovim kratkotrajnim konkurentima poput KajaGooGoo, Limahla ili Boy Georga, te su na ovome koncertu s pravom pokazali kako su dostojanstveno ostarijeli zajedno sa svojim pjesmama koje još uvijek vrlo dobro funkcioniraju bez obzira na golemi raskorak u vremenu. Može se slobodno reći da je koncert bio predvidljiv, ali je u potpunosti opravdao visoku profesionalnu razinu od nonšalantnog kontakta s publikom, preko tehničke infrastrukture sve do same svirke u kojoj su se najviše istaknuli Gary Kemp i Steve Norman.
spandau ballet © sonja
horvi // 03/03/2010
> vidi sve fotke // see all photos