DUBROVNIK, LAZARETI: KILLINGJAZZHARDCOREBABY - TUŽNO, ALI ISTINITO

Petak, ljetna večer. Krizi i recesiji ni traga ni glasa. Ne stanuje ovdje. Ali stanuje nepregledan niz turista svih boja i veličina spremnih na sve. Zakrčili su sve ulice, birtije, plaže i zidiće. Mogu se lako razlikovati od domaćeg stanovništva po žarko crvenoj boji tena i tome što u ruci obično nose velike kantice sa slamkama koje svijetle u mraku i obično su pune smiješanog alkohola čudnih boja poznatijeg kao "koktel". Nisu baš vični velikim vrućinama i noćnom hodanju po kliskim stijenama, a vole i puno vikati kad se vesele. Obično ispod tuđih prozora oko 3 ujutro.
To je atmosfera koja vas dočeka kad navečer dođete u grad. Muzika sa svakog ugla, čitav grad jedna velika birtija i nešto što mi nikad neće biti jasno - zapaljene baklje po cijelom gradu. Kažu, radi ugođaja. A možete se i zgrijati, ako vas slučajno obuzme zimica na uobičajenih 40 stupnjeva. Okay, tako smo se zagrijali na cugici u gradu, a onda Lazareti.
Kladili smo se koliko će ljudi biti na koncertu. Neki su rekli osmero ljudi, a neki četvero. Naime, u čitavom gradu ni jednog jedinog plakata koji bi ga najavljivao. Bend koji nije poznat ovdašnjoj publici. Vruće ljetne večeri i preferencija da se ljeto provodi zabavljajući se na otvorenom. Po mogućnosti na partijima iza grada na kliskim stijenama ili u mračnim, polurazrušenim hotelima sa spektakularnim pogledom na more i mjesečinu. Lazareti su klub na atraktivnom mjestu, ali ljude treba nešto dobro natjerati da uđu u dvoranu. A turistima nitko nije rekao.
Na putu prema klubu ni žive duše. Osim turista koji nas pitaju za obližnji klub na plaži. Pred dvoranom mrtva tišina. Pitamo curu na ulazu koliko ima ljudi unutra. Kaže osam.
Lagala je. Ima ih četrnaest. Nedavno preuređen klub, izgleda dobro, sjedimo vani i pijemo. I dalje mrtva tišina. Gledamo se u oči sa svakim posjetiteljem pojedinačno. Onda dolaze da nas pozovu da uđemo u dvoranu, jer počinje koncert. Svakog pojedinačno.
Mi poslušno ugasimo cigarete i ulazimo. Jedan po jedan. Svih četrnaest.
Na pozornicu izlaze četiri dečka i cura. Ona je pjevačica. Smješkaju se ohrabrujući i nas i sebe. Kao da žele reći da će sve ipak biti u redu.
Ma obuzela me tuga. Neki ljudi koji sviraju su mi pričali da teško da ima gore stvari u životu nego kad dođeš svirati na koncert, a nitko te nije došao slušati. U tom trenutku se skoro nadam da je bend loš kako bi me brzo mogla proći tuga.
Ali onda oni počinju svirati. I ne, definitivno ne, to uopće nije loš bend. Sasvim suprotno. Ma čula sam da su popularni i hvaljeni, da su dobili neke nagrade, da imaju album prvijenac, pa još čak i spot za jedinu pjesmu u varijanti na "našem" jeziku (inače pjevaju na engleskom). Ali svaki put kad pitate - ali što oni zapravo sviraju? Odgovor otprilike zvuči nešto kao: Hm… pa… to je nešto kao… uglavnom…hm…
Sad mi je jasno i zašto. Pa što to oni zapravo sviraju? Hm… Pa… Nešto kao Skunk Anansie ili Miladojka Youneed ili netko je rekao Pixies… U svakom slučaju malo jazza, pa malo i hard corea, rock jer pod to se svašta može podvrstiti, i malo popa, pa onda i tih pjevačkih izleta u stilu Skin. Pjevačica je ošišana na kratko, način na koji pjeva i na koji se kreće po pozornici ponekad neodoljivo podsjeća na Skin. Ali ne, naravno da nema tu opskurnu, polusumnjivu pojavnost, taj impresivni vokal od kojeg se ježiš, niti onu bol ili bijes u interpretaciji, pa niti eksplozivan način da zavlada pozornicom kao Skin. Ali bože moj, žena je svejedno čudo iz Travnika. Svaka im je pjesma zanimljiva mješavina stilova i spretnih prijelaza iz jednog u drugi. Svaka iznenađuje ugodno nekoliko puta u par minuta. Svaka govori o brojnim uzorima i da su članovi benda očito puno slušali muziku. Dobru muziku. I da ne zaboravim i simpatične dečke iz benda. I neku neodoljivu skromnost kojom su svi skupa zračili. Uporno svirajući gotovo sat i pol. Usprkos tome što je između pjesama nakon pljeska vladala takva tišina da smo razgovarali šapčući.
Ovo je očito bend koji je naučio osvajati svirkom. Nemaju pripremljene specijalne efekte, nemaju bezočnu ekstroveriranost kakva se ponekad nalazi kod performera. Oni jednostavno sviraju.
Odsvirali su koncert sa smiješkom, a onda jednako skromno sišli s pozornice i sjeli u kut na terasi da popiju piće.
Zato sam se morala rukovati s njima i reći: Bravo, bili ste dobri. Jer su bili. Kažu da će biti više ljudi sljedeći put. Pa sretno s tim.
Nadam se bar da su se dobro proveli nakon koncerta, jer u jedan ujutro, kad je sve bilo gotovo, život u gradu tek počinje. Možda ih je oko 3 ujutro neka baba zalila hladnom vodom, jer su joj pjevali pod prozorom. Nadam se da je. Tako bi imali i neku veselu uspomenu iz Dubrovnika.

lola // 27/07/2010

> vidi sve fotke // see all photos