Zahvaljujući nevjerojatnom Hariju i njegovom još nevjerojatnijem gastarbajterskom dijelu familije, prošli vikend bijah u prilici provjeriti u živo jedan od meni trenutno vrlo dragih bendova i jedan od onih koji su svojim posljednjim albumom ušli u moju top listu naj ostvarenja prošle godine. Vidjeti i čuti tako nešto, svakom od nas predstavlja vrlo individualan doživljaj, tako da je 1) ovaj prikaz vrlo subjektivan i pretpostavljam da ne može niti približno opisati doživljeno, te 2) nije za one kojima Coldplay ne znači ništa u životu.

Njemački običaji su baš onakvi kakvim ih mi stereotipno držimo - koncert predgrupe "Feeder" započeo je točno u 20.00 kako je i najavljivano, a obzirom da je ovo bio moj prvi susret s njima, ne očekivah ništa, a dobih vrlo dobar zvuk, negdje na tragu Duran Duran s žešćim gitarama. Zvijezde večeri izlaze nakon polusatne pauze nakon "Feedera" i odmah podižu temperaturu u skoro pa popunjenoj sportskoj dvorani gradića Böblingena (po našim procjenama, cca. 7000 ljudova). "The Politik" otvara ono što će se pokazati kao fenomenalnih sat i po audio-video doživljaja...

Coldplay definitivno nisu hitoidni bend u klasičnom smislu riječi, oni nemaju forsirane hitove na albumima koji odskaču od ostatka, već su im je većina stvari po kvaliteti u istoj, visokoj, ligi, tako da su i singlovi i "one druge pjesme" bile burno pozdravljane u publici: "Daylight", "Spies", "Clocks", "The Scientist", "Trouble",... No, objektivni vrhunci koncerta su bili fenomenalna izvedba "Yellow", te "Everything's Not Lost" u kojoj je Chris uspio natjerati publiku na zborno pjevanje, dok je moj osobni vrhunac bila izvrsna "Amsterdam", koja počinje polako, a završava bučno. Spomenut ću i da su odsvirali dvije non-album tracks (uključujući i odličnu "One I Love") te jednu novu laganiju stvar, a daljnje nabrajanje odsviranih stvari ću radije preokrenuti i reći da NISU odsvirali veliki hit "Shiver" i meni vrlo vrlo dragu "Green Eyes" (možda je to neka prethodnica od Gwyneth, pa je Chris dobio veto na izvođenje...). Razglas odnosno njihova sviračka uigranost je bila fenomenalna, a vizuelni nastup su osim luđačke plesačke razigranosti Chrisa Martina, što prilikom sviranja klavira, što prilikom pjevanja (Dena je dobro primjetila da se od njega na stageu bolje kreće još samo Urban (doduše ona nije vidjela Johna Spencera, ni Breta Andersona)) upotpunjavali izvrsno osvjetljenje i CB projekcije na 4 platna iza benda (tu, kada bi baš bio picajzla, bi imao neke zamjerke, ali ajde...).

Coldplay prvenstveno imaju ljubavne textove (od kojih su neki u vrhu tog žanra), a glazba koja ih prati je nabijena emocijama i to u rasponu od najljepše moguće filmski upotrebljive glazbe, do žešćih gitarističkih dionica, drugim riječima, glazba koja definitivno pokreće slike u vašoj glavi, ako ste takav tip (a ja jesam), no i zavidnu dozu društvene angažiranosti (explicitno promoviranje organizacije maketradefair.com čiji su aktivisti dijelili promo materijale na ulazu u dvoranu), što je naravno politički korektno, ali i za svaku pohvalu. Bend nije niti u jednom momentu djelovao pretenciozno i umjetno, česte zahvale na njemačkom kao i prevod jednog stiha su dodatno raspaljivali Nijemce, a vidjelo se da je i bendu ova turneja, odnosna barem njemački dio, najuspješnija do sad, što je i Chris sam izjavio. Nakon regularnog dijela koncerta i dodatnog bisa, popalila su se sva svjetla, a publika ih je glasnim skandiranjem pozvala na još jedan song - uigrano ili spontano, bilo je efektno.

Koliko se iz ove napisane zbrke da zaključiti, svatko tko ih voli ih mora pogledati u živo (što uostalom i nije neko otkrivanje tople vode i vrijedi za većinu bendova); doživljaj je to za cijeli život...

sale // 09/04/2003