home > mjuzik > Black Country Communion

kontakt | search |

BLACK COUNTRY COMMUNION: Black Country Communion (Mascot/ J&R Adventures, 2010)

Black Country Communion je supergrupa koju čine Glen Hughes (vokal, bas), Derek Sherinian (klavijature), Joe Bonamassa (gitara) i Jason Bonham (bubnjevi). Dugačak dosje prvih troje su sastavni dio opće kulture poznavanja tvrđe r'n'r povijesti koji uključuje Deep Purple, Trapeze, Black Sabbath, Dream Theater, Planet X, Kiss, Billy Idola, Alice Coopera... Među njima se kao najmlađi generacijski predstavnik nalazi Jason Bonham, sin legendarnog John Bonhama 'Bonza', pokojnog bubnjara Led Zeppelin koji se sasvim sigurno dobro sjeća svih onih megauspjeha svojeg oca budući da je rođen 1966. Njemu, kao nasljedniku 'palica' po krvi već u ranoj mladosti dodjeljeno je pionirsko mjesto bubnjara u soundtracku za film "The Song Remains The Same" kada je imao samo 7 godina. Album i film su dokumentarac o Led Zeppelin snimljen za vrijeme američke turneje 1973. u Madison Square Gardenu. Inače, Jason je počeo lupati kada je imao 4 godine, a nakon očeve tragične smrti (25.IX 1980), svoj prvi pravi band osnovao je sa 17 godina pod nazivom Airrace. 1985. pridružio se sastavu Virginia Wolf koji je bio predgrupom The Firm, kratkotrajnom supergrupom sastavljenom od članova Bad Company, Free, Led Zeppelin, Uriah Heep i Manfred Mann's Earth Band. Kasnije je redovito sudjelovao u svim zvaničnim tribute i reunion Led Zeppelin formacijama, a kao kratkoročni bubnjar radio je sa bandovima Bonham, Forigner, UFO, Steel Dragon, Damnocracy, te sa brojnim glazbenicima poput Slasha, Paul Rodgersa, Ted Nugenta, Evan Seinfelda (Biohazard), Sebastian Bacha (Skid Row), Ian McScotta (Anthrax)...

Sam Black Country Communion oformljen je koncem 2009. u Los Angelesu na ideju producenta Kevin Shirleya (znan po radu sa Iron Maiden, Black Crowes, Led Zeppelin, Slayer, Aerosmith...) i već nakon tri mjeseca zajedničkih probi, početkom 2010. ušlo se u studio Shangri-La gdje je u roku od nepuna 4 mjeseca nastao ovaj debi album. Zvanično je pušten u opticaj 20.IX 2010., a prethodio mu je hard-rock singl "One last soul" koji je mjesec dana prije 'ispipao' teren i sasvim solidno prošao kao izvidnica. Čvrsti Hughesov melodičan vokal, minimalistička tutnjajuća bas linija pomalo nalik na elektronski zvuk synth basova, mnogo Bonamassovih gitarističkih riffova i egzibicija, konstantan ritmički tempo i ne baš izrazito pojačane Sherinianove klavijature taman su uokvirile onaj esencijalni presjek cijele atmosfere albuma u klasičnom 'pop' formatu od nepune 4 minute. Dovoljno za početni hit.
[  ]

Budući da je band otpočetka startao s velikim očekivanjima koja isključuju bilo kakvu gnjavažu sa postepenim probojem i čekanjem na nekakve zvijezdane trenutke, odmah se izbacio preopširan album sa 12 pjesama u trajanju od 73 minute. Naravno, osnovni razlog je u tome da band ima dovoljnu dugačku kolekciju poznatih skladbi za cjelovečernji koncert kojeg nadopunjuju sa još sijaset brojeva koji su već spremljeni za naredni album. U toj opširnosti pomalo se gubi cijela draž albuma koji katkad zapada u monotoniju, no druge solucije očigledno nije bilo. Objaviti paralelno dva albuma ili dvostruki cd bilo bi ionako neumjesno atakiranje na džep publike pri čemu bi im se prišili kojekakvi epiteti koji su redovita pojava kod kritičara koji samo čekaju ovakve supergrupe na svojoj tapeti.

Elem, prikazana glazba je prije svega vrhunska forma četiri klasna i provjerena tehničara koji su skloni najrazličitijim egzibicijama (posebno Bonamassa), a sve je oblikovano u starinskom hard-rock/ blues standardu koji ne odstupa mnogo od njihovih nekadašnjih i sadašnjih matičnih bandova i radova. Možda malčice od svega najkompromisniji potez je napravio Sherinian čija je funkcija na klavijaturama daleko izraženija kroz prizmu klasičnog zvuka John Lordovih 'teških' orgulja, nego li njegovog bivšeg Dream Theater gdje je ipak igrao drugačiju simfoničniju i melodičniju rolu. Ipak, priliku za značajniji doprinos dobio je u simfonijskom uvodniku progressive balade "Song of yesterday" gdje je vodeći vokal Bonamassa i završnoj "Too late for the sun" koje su najdulji komadi albuma.

Sa snažnim uvodnikom "Black country" koji je inspiriran industrijskim krajolikom Engleske odakle potječu Hughes i Bonham, album započinje izrazitim hard-rock/heavy brzancem prošaranim sa zvrzlano-pletećim basovima i virtuoznim gitarskim linijama uz nekoliko breakova koji potpuno spajaju najmoćniju energiju Deep Purple i Led Zeppelin, no nažalost ovakvih pjesama gotovo više i da nema na albumu. Jedini žešći brojevi su "Beggarman" i "No time" gdje Bonamassa malčice jače pritisne papučicu distorzije, no ako se od ove supergrupe očekivao metal, barem onakav kakvog primjerice rade Ozzy ili Deep Purple u 21. stoljeću, ovdje se on kao takav ne nalazi. Daleko više pažnje je posvećeno klasičnim hard-rock pjesmama ("The great divide", "Down again", "Sista Jane") i atmosferičnim blues-hard laganicama ("The revolution in me" sa Bonamassinim vokalom, "Stand at the burning tree" i legendarna "Medusa", obrada Trapeze iz 1970), a sve njih objedinjuju kompleksniji aranžmani bliski progressive stilizaciji gdje svatko od ove četvorke dobija podjednake epizodne uloge. U globalu gledajući, svi oni su svjesno ušli u kompromise, kako autorske, tako i instrumentalističke gdje ne postoji rivalstvo, te su cijeli koloplet uistinu znalački bazirali na kompozicijama, a ne na nekakvom nadmetanju tko je od njih no.1. To je uistinu zadivljujuće, posebno od Bonamasse koji je ovdje mogao nabacati solaža, skala i virtuoznih egzibicija do iznemoglosti. Čitav band, što je prilična rijetkost kod supergrupe, uistinu djeluje i funkcionira kao homogen band koji prije svega voli svirati i voli raditi zahtjevne kompleksne pjesme koje su toliko jednostavne u tom svojem bogatom aranžmanskom dekoru da se naprosto gubi onaj uobičajeni slušateljski sindrom prenatrpanosti. A blues koji je u principu osnovni temelj njihove glazbe, veoma komplementarno je prikazan kroz hard-rock koji je u velikom luku zaobišao trivijalnost i predočen je kroz visoko postavljene kreativne standarde.

U Britaniji je album prošao veoma dobro (UK no.13), dok je američko tržište malčice omanulo (USA no.54), no ništa zato. Konstantni plasmani na američkom top-100 nekih 5-6 mjeseci mogu im donijeti visoki tiraž budući da se band odmah nakon objavljivanja bacio na veliku turneju.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/12/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*