home > mjuzik > Collisions And Castaways

kontakt | search |

36 CRAZYFISTS: Collisions And Castaways (Ferret Records, 2010)

Razilaze li se metalcore legende s Aljaske?

Možda. A možda ne. Po riječima samog frontmena Brock Lindowa naslućuje se nešto u magli 'sudara i brodoloma'. Rekao je 'ako je ovo naš kraj, onda je ovo album upravo onakav kakvog smo ga u jednom trenutku naše karijere htjeli napraviti'. Hm, samo kada...?

Gledajući razvojni put ovih veoma popularnih post-hardcoreaša i metalcoreaša, velika većina njihovih obožavatelja složno će potvrditi da su im albumi "Bitterness The Star" (2002) i "A Snow Capped Romance" (2004) bili vrhunac karijere nakon čega su postali mainstream metalcore scene, a neki će dodati i da su se besramno prodali. Tja, činjenice sasvim dovoljno tome govore u prilog (pojavljivanje na oficijelnim listama albuma u USA i UK), međutim jasno je i iz aviona da je njihova glazba morala doživjeti veliki remont kojeg nije bilo. Također, njihova publika je odrastala sa prva tri albuma koje su vjerojatno vrtjeli dan i noć raspredajući tekstove u tančine i uživajući u svakom naletu bijesa vokala Lindowa i žestokih gitarskih baraža Steve Holta, a kada se pojavio četvrti album "Rest Inside The Flames" (2006, UK no.71), taj fanovski elan naglo je počeo opadati jer se mnogo grubosti odjednom počelo pretvarati u ljepotu koju zadrti hardcore ljubitelji i ne mogu baš samo tako lako prihvatiti. S druge strane, band je transparentno počeo poprimati komercijalne širine, okrećući se ka estetici i relativnoj finoći u kojoj je izgubljen veliki dio osnovnog sirovog kredibiliteta, tako da na ovome albumu zvuče poput gotovo svakog modernog američkog metalcore banda.

Međutim, to nije ništa loše ostavimo li fanovske pritužbe da su se 'razmekšali' i da su postali atraktivni onoj publici koja do recimo 2004-2005. nije čula za njih. To su uobičajena kuloarska naklapanja kada band postane popularan i onda se pojave kontradiktorne priče o prodaji mašini show-biza, gubitak ideala i sličnih trabunjanja. Kako god, 36 Crazyfists su objavili svoj šesti studijski album, ovaj puta bez starog basiste Mick Whitneya koji se posvetio porodičnom životu, a zamjenio ga je stari drugar benda Brett Makowski još 2009. kada se prvi puta zvanično pojavio na live albumu "Underneath A Northern Sky". Ovdje ne zvuče niti bolje, a niti lošije spram prethodna dva posljednja albuma; sve je uredno posloženo u jednostavan metalcore bez nekakvih prevelikih petljanja sa math detaljima, energiju su ravnomjerno rasporedili na žestoke i laganije kompozicije, te po ničemu ne osciliraju, ali se stiče dojam da niti po ničemu posebno ne odskaču. Jedini izuzetak je možda jedna od njihovih najbrutalnijih kompozicija do sada, pretposljednja "The deserter" sa gostom na back-vokalu, Brandom Davisom iz Across The Sun. A što se tiče gostiju, u "Anchors" su dovukli još dva urlatora iz grupa Plans To Make Perfect i Twelve Tribes, pa se ove dvije pjesme djelomično zbog gostiju mogu nekako ušlepati u kategoriju 'uočljivijih'. Međutim, općenita prosječnost koja vlada kroz sve klasične brze skladbe jednostavno izjeda cjelokupni dojam. Uvodne pjesme "In the midnight", "Whitewater", "Mercy and grace", "Death renames the light" ugodno su protkane nekakvim nadanjima da album može podariti veliku količinu uzbudljivosti, ali kako stvari odmiču jedna za drugom, sve se svodi na klasičan standard sa izmjenama tempova, letargičnijim dionicama u kojima Lindow malo vrišti i urliče, malo je senzibilan poput emo-coreaša i tako sloj po sloj. Dešava se situacija kada na primjer misli negdje odlutaju zbog učestalih aranžmanskih promjena, da skoro i zaboravite koji band uopće slušate jer se mnogo toga repetativno ponavlja kao da su se 36 Crazyfists već pomalo umorili i traže nekakav kreativni predah ili su možda čak u mislima negdje drugdje i najradije bi se ušaltali na neki drugačiji žanrovski teren. Stanoviti predah pruža kratki lagani instrumental "Long roads to late nights" sa ambijentalnim disonantno razvučenim gitarskim harmama i singl "Reviver" koji je napravljen u formatu standardnog hita s tempom i brijačinom nalik na Fugazi gdje čak i nema mnogo urlanja. Pred samim krajem pristiže laganija i atmosferična "Caving in spirals" koja po svojim karakteristikama spada u neku prosječnost Faith No More iz sredine 90-ih, a na završetku "Waterhaul II", nastavak istoimene teme sa albuma "A Snow Capped Romance" koju su pokušali napraviti u monumentalnom aranžmanu razvukavši laganu i ambijentalnu strukturu na tri pomalo predugačka i svirački neatraktivna minimalistička dijela. Hardcoreašima poput njih teren stupnjevanja i gradacije kompozicije očito ne leži. Bar za sada.

Album su bili gromoglasno najavljivali da će biti najžešći i najbolji, međutim konačni dojam je da od toga nema ništa. Meni osobno se čini da su počeli odustajati od žestine i nabrušenosti jer peglati već 16 godina melodično, metalizirano i hardcoreaški počinje stvarati repeticije bez revolucionarnih pomaka. A možda su i sami svijesni da su već pomalo prestari i preumorni da bi zabavljali klince koji ih sve više otkrivaju.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 31/12/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Primeval

VENOM PRISON: Primeval (2020)

| 20/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Ljubav

GORAN MARKOV KNEŽEVIĆ: Ljubav (2020)

| 19/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Scriptures

BENEDICTION: Scriptures (2020)

| 18/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Oni su vratili vrijeme

SANTORIUS SANTORIUS: Oni su vratili vrijeme (2020)

| 17/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*