home > mjuzik > Green Naugahyde

kontakt | search |

PRIMUS: Green Naugahyde (ATO Records/ Prawn Song, 2011)

Vratili su se i Primus nakon 8 dugih godina diskografske pauze (a 11 od posljednjeg studijskog albuma), ovaj puta sa starim bubnjarem Jay Lenom koji je bio još u onoj demo fazi 1988. kada bend nije imao nikakav službeno objavljen materijal.

Mada su propustili uspjeh u komercijalno širokom smislu poput RHCP ili Faith No More u prvoj polovici 90-ih sa albumima "Sailing The Seas Of Cheese" (1991, USA no.116), "Pork Soda" (1993, USA no.7) i "Tales From The Punchbowl" (1995, USA no.8), te praktički izuzev MTV uspješnice "My name is mud" (1993, USA modern rock no.9) nisu imali nikakav veleban hit singl, tržišno ne mogu biti nezadovoljni. Prodali su nekih 6-7 milijuna albuma, stekli kultno sljedbeništvo i utjecali na cijeli niz bendova (primjerice RATM, Limp Bizkit, Deftones, Korn, Papa Roach, Incubus, Muse...), te su s vremenom počeli peglati stilizacijama koketirajući sa metalom bez nekih većih pomaka što se naposljetku u njihovom slučaju pretvorilo u prosječnost zbog koje su nakon neuspjeha albuma "Antipop" (1999, USA no.44) unatoč suradnji sa James Hetfieldom, Tom Morellom i Fred Durstom izgubili ugovor sa Interscope Records i privremeno se razišli.

Ovaj povratnički album ne može a da ne izmami smješak na lice. Unatoč odlasku bubnjara Tim 'Herb' Alexandera koji je odmlatio najznačajniji dio karijere, ovdje sve štima poput urice. Funk bas linije, mnogobrojne solaže, improvizacije i vragolije Les Claypoola, sve one prepoznatljive gitarske majstorije Larry 'Ler' LaLondea, te šašavi tekstovi, a često i presirovi vicevi s varijacijama od emocija koje prerastaju u ludilo, pa i morbidnosti - nalaze se ovdje. Također, i Claypoolovi vokali ništa posebno ne odstupaju od njegovih uobičajenih metamorfoza na granici grotesknog kabarea, no u svem ovom zbiru i dalje ima stare vatre, te ponešto inovacija i eksperimenata kao da ove dugačke pauze uopće nije niti bilo (posebice u ponajboljim pjesmama "Eyes of the squirrel" i "Jilly's on smack" nadahnute smrću njihovog prijatelja ovisnika o heroinu). Osjeća se dio onog pristupa s psihodeličnim atmosferama kakvima je obilovao sjajni debi "Frizzle Fry", a uostalom i sam Claypool je za magazin Rolling Stone izjavio da im je to i bila želja budući da su album radili sa starim bubnjarem koji im je dao dio inspiracije za prva dva rada (prvi je bio žestok live album "Suck On This" 1989).

Uz veoma sumoran kratki instrumentalni uvod "Prelude to a crawl" koji se nastavlja u starinskom funk-rocku "Hennepin crawler" gdje Claypool po prvi puta nakon dobrih 15-ak godina ponovno podsjeti na svoju staru opsesiju sa Frank Zappom i Rush, album donosi nekoliko vrsnih brojeva poput "Last Salmon man (Fisherman's chronicles, part IV)" u tango ritmu nalik na "Here comes the bastards" (sa "Sailing The Seas Of Cheese" gdje se nalazi "Fisherman's chronicle, part II"), vrlo plesne "Tragedy's a' comin'" sa elektronskim funk 'čupanjem' žica, te trome (pre)kratke trominutne "HOINFODAMAN". Ali ima i nekoliko sasvim šašavih pjesmuljaka kao što je kabaretski humpa-cumpa/ska "Eternal consumption engine" doveden do popmoznih vokalnih zahvata koji graniče sa, ha-ha-ha, operom, te vrlo slična humoreska "Lee Van Cleef" koja je očito ispala iz neke pjesmarice ranog Claypoolovog opusa iz tamo još tinejdžerske faze benda s polovice 80-ih. U otprilike sličnu kategoriju može se uvrstiti i "Moron TV" koja zvuči kao najnoviji RHCP u posve umjerenom, pa čak i slow-down tempu sa pjevnim refrenčićem, ali je spašava podulji improvizacijski dio gdje se oslobađa dobar dio zafrkancije.

Naravno, bas je i dalje u fokusu svih pjesama i tu se nema šta zboriti jer se zna odavno da je Claypool majstor instrumentalizacije na 4 žice isto kao Koja ili pokojni Mick Karn, a sve manje i manje Flea. Sa ponekad bizarnim i kaotičnim prevratima u nekim kompozicijama, Primus su podarili još jedan dovoljno uzbudljiv, manično sofisticiran i instrumentalistički spontan album bez ikakvih pretencioznih pretjerivanja i želja za stilskim promjenama. One osnovne supstance su tu, pjesme su različite, energije i lucidnosti ne manjka, te prema svemu prezentiranome uopće se ne stiče dojam da su u ovih 11 godina od posljednjeg studijskog albuma bilo šta izgubili od svoje prepoznatljive ekscentričnosti. Ali pri tome nisu niti upili nekih novih i svježih ideja. No, u svakom slučaju, još uvijek su kreativno daleko kompetentniji od Peppersa.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/09/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Opened, But Hardly Touched

BRÖTZMANN/ MILLER/ MOHOLO: Opened, But Hardly Touched (1981)

| 06/02/2023 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgusted (from Hot Fuzz Volume Three by Hot Fuzz)

MONOLITHIC TORMENT: Disgusted (from Hot Fuzz Volume Three by Hot Fuzz) (2022)

| 05/02/2023 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Power

HYDRA: Power (1996)

| 04/02/2023 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Méandres Live, EP

THOT: Méandres Live, EP (2023)

| 04/02/2023 | horvi |

>> opširnije


cover: Velcro Bismol

ARVO ZYLO / DENTAL WORK: Velcro Bismol (2015)

| 03/02/2023 | edo žuđelović |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*