Definitivni album Neil Younga & Crazy Horse je još uvijek "Ragged Glory". Međutim, moram priznati starom Shakeyu da je ovaj put pogodio "u sridu" svoj(eglav)im obradama općepoznatih standarda starije američke pjesmarice iz 19-tog i 20-tog stoljeća. Neil Young je Neil Young a njegov Crazy Horse je i dalje ponajbolji garažni band današnjice. Već sam diletantski početak i upad u "Oh Susannah" je "vredan svojih penez". Još kad Crazy Horse uhvati ritam i počne valjati, zadrške više nema. "I came from Alabama with My B.A.N.J.O. on My Knees". "(Oh My Darling) Clementine" je još bolja i postaje jasno da je sve snimljeno zapravo u jednom dahu uz malo uhodavanja i fušanja dok se ne uhvati "groove", ali tu je i skriveni šarm ovog albuma. Sve Vam postane još jasnije kad "Tom Dooley" ovdje preimenovana u "Tom Dula" počinje s Horseovim backvokalima koji zvuče kao skandiranje krvniku da stegne uže još jače i povuče polugu. Slijede nešto mirnije "Gallows Pole" i "Wayfarin' Stranger", koje poznajemo između ostalog u verzijama Led Zeppelina i Bruce Springsteena i u kojima do izražaja dolazi ženski zbor pa pjesme dobivaju i neku jezovitu atmosferu. S obzirom da je Neil Young kanađan on u svojstvu pravog podanika Commonwealtha zatvara album sa stomper verzijom "God save the Queen" gdje je opet popraćen ženskim zborom. Iako ostaje žal što Neil nije napisao po koju novu pjesmu za Crazy Horse, ovo ipak možemo nazvati njihovim pravim albumom jer ovakav osječaj daljine i izgubljenosti svojim, donekle ograničenim, instrumentarijem mogu stvoriti samo Neil Young i njegov Crazy Horse.

ocjena albuma [1-10]: 8

le figuar de kranque // 05/06/2012