home > mjuzik > Love In The Age Of War

kontakt | search |

MEN WITHOUT HATS: Love In The Age Of War (Cobraside, 2012)

80-te su se ponovno vratile, ali ne i slava nekadašnjih zvijezda. Niti Ogilvie tu pomoći ništa ne može.

Tko se ne bi sjećao dugokosog momka nalik na metalca što je trčao kroz livadu i na farmi uz traktor čudnovato plesao okružen pajacima, patuljcima, klaunovima i srednevjekovnim seljačkim staležom? Bila je to 1983. godina u kojoj je uglavnom dominirao synth-pop, a ovoga mladića su s uzdasima pratile milijunske horde obožavateljica. Taj singl "The safety dance" bio je ogroman svjetski hit (USA no.3, UK no.6), a album "Rhythm Of Youth" slatka poslastica za radio programe i diskoteke doguravši do impozantne višemilijunske naklade.
[  ]

Međutim, to je i bilo praktički sve što se dobilo od ovog kanadskog new-wave/synth-pop benda iz Montreala jer se izuzev još jednog kratkotrajnog hita "Pop goes the world" (1987, USA no.20) potpuno izgubio s radara maistreama. Vođa i frontmen Ivan Doroschuk je sa stalnim izmjenama postave objavio još 4 gotovo neprimijećena, uglavnom synth-pop albuma od čega je posljednji "Sideaways" (1991) bio preambiciozan, a i nepotreban izlet s Mick Mustangom iz Voivod u plitki hard-rock i grunge nakon kojeg je raspustio bend. Nedugo zatim, prvi klavijaturist Allan McCarthy preminuo je u ljeto 1995. godine od virusa AIDS-a. Ivan je krenuo u bezuspješnu solo karijeru, te je početkom 21. stoljeća ponovno revitalizirao bend s bratom Stefanom, ali povratnički album "No Hats Beyond This Point" (2003) je rezultirao totalnim debaklom. Snimljen je samo uz pomoć syntha i programiranih ritmova, a budući da izdavač Cloud 9 Records na njemu nije vidio niti jednu potencijalnu hit ili singl skladbu, nikada ga nije objavio kao fizički nosač zvuka. Danas se jedino može nabaviti kao download izdanje koje varira između 15 i 70 dolara. Bend je po drugi puta prekinuo s radom, da bi se po treći puta vratio na scenu 2010. na poziv nekolicine ljetnih open-air festivala i onda prionuo na posao 'pravog' povratničkog albuma. I to ni manje-ni više nego s producentom Dave Ogilvijem (Skinny Puppy, Marilyn Manson, Killing Joke...).

Pa... onda je valjalo pričekati to čudo, ali čudo se desilo nije. James Love (gitara, elektronika), te dvije djevojke - Rachel Ashmore i Lou Dawson (synthovi, elektronika) čine najnoviju postavu benda uz Ivana koji je ostao jedina konstanta pokušavajući održati duh starog šmeka. On je doduše i dalje iznimno vitalan, čak je i mršaviji nego što ga znamo iz slavnih dana, kosa mu se prorijedila, no i dalje nosi image divljeg, ali ostarijelog hell's angela s Reebok cviksima. Sve bi to bilo lijepo i krasno da su mlađahne ženske gothic-punk prinove osim imagea donijele i svježinu u zvuk, te da uloga Ogilvija osim potpisom ima neki drugi, konkretniji značaj. Jer, svih ovih 9 pjesama zvuči kao da je nastalo po jednom šablonu, točnije po hitu "Enola gay" OMD kome je pridodan šmek The Sisters Of Mercy. Melodični power basovi, programirani 1/1 ritam, obavezna uvodna synth melodija koja se u intervalima ponovi nakon svakog refrena i disonantni gitarski riffovi (nema niti jedne solaže!), a jedino što pjesmu od pjesme razlikuje jest Ivanova vokalna arija i primamljivi refreni.



Uvodna "Devil come round" još može zavarati da se radi o nekoj 'unikatnoj' pop inačici The Sisters Of Mercy u kojoj Ivan drži čvrsti Aldritchov vokal, a prvi singl "Head above water" svojim humanističkim porukama 'čuvajte sinove i kćeri, držite glavu iznad vode', te zavodljivim pozivom na ples mogu izmamiti poneki smješak, no kako stvari idu dalje, repeticija klišeja dolazi sve više i više do izražaja. "Everybody knows" i "The girl with silicone eyes" su spomenute pop varijante The Sisters Of Mercy, dok je ostatak materijala manje-više identična preslika u kojima i nema nekih bitnijih razlika. Jedino iskače umjerena "Your beautiful heart" sa sampliranim gudačkim orkestracijama i završna laganica "Close to the sun" koja može biti demo predložak za unaprijed neuspješan pokušaj plasiranja na glamurozne festivale poput izbora za pjesmu Eurovizije.

Činjenica jest da stari fanovi ovaj album mogu uzeti zdravo za gotovo kao 'najbolji' rad u karijeri 'ljudi bez šešira', no činjenica druga jest da ovo nije 1984. godina kada su se trebali okrenuti ovakvom zvuku, a ne se utopiti u neinventivnosti "Folk of the 80's (Part III)" s kojim su sami sebe pokopali. Činjenica treća jest da danas ovakvu muziku rijetko više itko uopće snima i svira, te ona kao takva može jedino biti lament epohe kada se u elektronici i popu nije išlo na gruvačinu i naglašene beatove, već na jednostavne melodije i slatkaste pjesme za dance podije. I na koncu, posve je nejasno šta je tu Ogilvie uopće radio...

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 29/03/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crta

IVAN KAPEC 5TET: Crta (2020)

| 23/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neon Noir Erotica

DAGGERS: Neon Noir Erotica (2020)

| 22/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*