home > mjuzik > diskografija 1970 - 1978 1. dio

kontakt | search |

BLACK SABBATH: diskografija 1970 - 1978 1. dio (2013)

Teško je uopće reći više išta novo o najvažnijem heavy bendu koji je zaslužan za cijeli niz ogranaka u metalu. O njima se zna sve, pa evo samo nekih najosnovnijih informacija uz dugačku priču o cjelokupnoj diskografiji koja broji 18 studijskih albuma i 8 živih zapisa...
[  ]

Osnovani su 1967. u Astonu, radničkoj četvrti Birminghama pod nazivom The Polka Tulk Blues Band na poticaj tada mlađahnog ljevorukog gitarista Tony Iommija (rođen 1948) koji je s prijateljem, bubnjarom Bill Wardom svirao blues impresioniran mogućnostima gitarske distorzije i jednostavnih riffova. Nakon što im se vrlo brzo priključio basist Geezer Butler, zaljubljenik u okultne i ezoterične sfere koji je imao neke svoje štoseve pretvarajući ritmove u melodije, trebali su pjevača budući da nikome od njih nije ležao taj zadatak. Istinita je priča da su u lokalnoj trgovini naletjeli na oglas 'Ozzy Zig traži gažu - imam samo adresu', pa su uputili pismo nepoznatom potpisniku da im se javi na tonsku probu. Iommijev otac mnogo godina kasnije ispričao je svoj prvi susret s Ozzy Osbourneom za TV dokumentarac: 'dečki su imali probe u našoj kući skoro svaki dan. Jednog popodneva je zazvonilo zvono na ulaznim vratima. Došao sam, otvorio i vidio nekakvo čudovište iz kontenjera za smeće koje mi je reklo da traži Tonyija i Billa. Ja sam otišao do momaka i rekao im da je na vratima ''nešto'' što ih traži. Nisam samom sebi mogao opisati ''šta'' je to bilo, ali na čovjeka nije nalikovalo'. Kako god, kad su ugledali Ozzyija odmah su se sjetili da je to onaj dripac kojeg je Tony neprestano mlatio na ulici, ali su ostali zapanjeni njegovim krajne otkačenim izgledom, te su mu ponudili da otpjeva nekoliko pjesama nakon kojih su shvatili da ima odličan vokal. Kako su tada nadebelo eksperimentirali tražeći se u zvuku, jedno kratko vrijeme su imali slide-gitaristu Jimmy Philipsa i saksofonistu Alan Aker Clarkea, preimenovali su se u Earth, no Ozzy je strahovito bio protiv toga.



Kao Earth snimili su ujesen 1968. prvi demo pod nazivom "Song for Jim" sa 3 pjesme "The rebel", "Song for Jim" i "When I came down" za lokalnog glazbenika i managera Jim Simpsona koji je bio trubač u bendu Locomotive, vodio je neuspješne poslove za sastave Bakerloo Blues Line, Tea i Symphony, te je otvorio pub Henry's Blues House. U tom pubu su Earth imali prve nastupe koncem 1968. nakon kojih je Simpson odlučio da im postane manager, no Iommi je bio razočaran prvim reakcijama, pa je ostavio bend u želji da se priključi Jethro Tull. Međutim, kako ga je Ian Anderson odbio 'da ne zna svirati', nakon samo mjesec dana se ponovno vratio u Earth koji je malo po malo počeo okupljati znatiželjnu audijenciju. Tokom 1969. su odsvirali nekih dvadesetak koncerata po Britaniji uvidjevši da nemaju dobro ime, pa su Ozzy i Butler inspirirani horror filmom "Black Sabbath" talijanskog režisera Mario Bave (s Borisom Karloffom u glavnoj ulozi) kojeg su kao tinejdžeri gledali 1963. prvo napravili pjesmu "Black sabbath", a onda se i ostatak ekipe složio da je to odlična stvar po kojoj su bendu u ljeto iste godine dali novo ime koje će ovjekovječiti njihove karijere i preusmjeriti blues i rock u najmračnije tekstualne i zvučne tokove. Kako je Iommi u to vrijeme radio u čeličani od svoje 17 godine, desila mu se nezgoda u kojoj je opekao vrhove prstiju desne ruke i shvatio je da ne može svirati gitaru, pa je izradio plastične kalupe za prste (naprsnjake), a gitaru je naštimao na niske tonove da olabavi žice kako bi ih lakše mogao prebirati. To je riffovima dalo duboki, mračan i teški zvuk koji je inspirirao Buttlera da počne pisati tekstove o mučnim sudbinama, paklu, ratovima, bolestima, magiji i okultizmu.

BLACK SABBATH - Black Sabbath (Vertigo/ Warner Bros, 1970)
[ 1970 - Black Sabbath ]

1970 - Black Sabbath

Pod novim imenom kao Black Sabbath, prvo je koncem 1969. objavljen singl "Evil woman", obrada benda Crow na etiketi Philips Records (poleđina je bio razigrani progressive/hard-rock/blues "Wicked world"), no kako je vlasnik pokrenuo novu etiketu specijaliziranu za progressive-rock, isti singl je početkom 1970. objavljen za Vertigo Records. "Evil woman" je bila blues/hard-rock pjesma koja je tek po učestalim Iommijevim rifovima i solažama odskakala od recentne produkcije, ali se mogao osjetiti specifičan Ozzyijev vokal duboko natopljen tugom, mrakom i melodičnom, prilično nevinom 'pop' dramatikom o 'đavoljoj ženi'.



Prvi i epohalni album snimali su otprve bez ikakvih naknadnih intervencija u studenom 1969. jer ekipa iz londonskog Regent Sound studija nije imala živaca slušati njihovu muziku. Kompletan materijal je snimljen u jednom danu, Ozzy je vokale otpjevao u jednom dahu, kasnije je izjavio da nikako nije zadovoljan s njima, a za miks su dobili samo dva dana, što niti u današnjim uvjetima fantastične i brze produkcije nije dovoljno.

Međutim, album je pokazao pravo stanje stvari da Black Sabbath rade originalne pjesme nadahnute sotonizmom, crnom magijom, okultizmom, vračanjima, spiritualizmom, apokalipsom, pošastima, noćnim morama i horrorom, te su bili jedni od pionira koji su u rocku uglazbili književne teme H.P.Lovecrafta "Beyond the Wall Of Sleep" i Tolkienov "Lord of the rings", svima znanu i nesuvislu hollywoodsku multimilijunski uspješnu filmsku adaptaciju pod imenom "Gospodari prstenova" koja služi za impresioniranje odraslih idiota i male djece.



To je pokazano u drugom singlu "Wizard" i pjesmi "Behind the way of sleep" koje će zajedno s impresivnim uvodnikom "Black sabbath" dvadestak godina kasnije ustoličiti doom-metal. Pjesma "N.I.B." koja je trebala biti treći singl (nikad objavljen) prva je pjesma u rocku gdje se otvoreno poziva na Lucifera. U jednom interviewu je Butler objasnio o čemu je riječ: 'The Beatles su bili prepuni sebe i novaca pa su napravili onu zajebanciju da je Paul McCartney poginuo, a da ga mijenja novi 'beatle' i da su za Paula napravili pjesmu "Revolution 9" na "White Albumu" koju treba vrtjeti unazad da se čuje skrivena poruka. Meni se od toga smučilo, to mi je bilo artistički dobro obavljeno sranje, ali ja sam želio da napravimo pjesmu izvan takvih standarda budući da nismo imali ništa drugo osim dobre volje čekajući milodar producenta. Bili smo jaki i direktni, bez okolišanja, ako The Beatles tvrde da je McCartney mrtav, onda sam ja Lucifer. To je samo bio propagandni štos Beatlesa, ali moj nije. Prodao sam dušu đavlu da uspijemo kao bend koji tada nije imao niti 100 ljudi u publici. Volio sam svirati i pisati tekstove koji su drugačiji od The Beatles. Mi smo bili underground bend'.



Kritika je strahovito popljuvala ovaj album koji se sukobio sa režimom loše postavljenih subjektivnih i nepripremljenih dojmova u vremenu kada su prvi pornići i žešći horrori stizali u kina. S gnušanjem se priznavalo da si uopće slušao Black Sabbath, a potajno su se 'otkrivale' poruke na albumu koji je na veliko iznenađenje došao do UK no.8. Kasnije, album je prodan u milijunskoj nakladi, a tokom 90-ih je proglašen kamenom temeljcem heavy metala.



BLACK SABBATH - Paranoid (Vertigo Records/ Warner Bros., 1970)
[ 1970 - Paranoid ]

1970 - Paranoid

Najznačajniji album benda kome više ništa nije bilo zatvoreno nakon neočekivanog uspjeha debija, snimljen je u ljeto 1970. godine, samo s nakanom da ponove uspjeh. Dozvoljen im je dulji termin u studiju, a kako nisu imali dovoljno novih pjesama, Iommi je rekao društvu 'samo vi pratite mene, produžiti ćemo 25 minuta materijala na 45'. Kako? Ovo je jedan od najenigmatičnijih albuma svih vremena bez obzira koliko god da smo ga slušali. Zvuči čisto, pravilno, odmjereno, uravnoteženo, no u korijenu je bio sveden na, nezamislivo, samo 4 pjesme.



Prva od njih bila je "War pigs", metafora o zbivanjima u Vijetnamu čiju je turobnu pozadinu bezumnog rata John Lennon pokušavao dići na osviještenu i angažiranu razinu glazbenika-političara i revolucionara koji brine za sudbinu vojnika i svijetskog mira. Lennonu je uspjelo da digne milijune ljudi na pobunu i da postane vođa hippy/flower-power generacije, kasnije je imao i himnu "Give peace a chance", no Black Sabbath nisu bili zagovornici mira, nego nereda i pobuna protiv parole 'love & peace', totalno izokrenuvši smisao trendovske etike milijuna koji su pratili Lennona. Stavovi Buttlera koji je ovdje napisao kompletne stihove su metaforički jasni: 'ovo je mračno doba kada nam velika rock zvijezda diktira svjetonazor od kojeg mi je muka. Ja neću biti pripadnik njegovog milijunskog plemena koje diže dva prsta u zrak i poistovjećuje se s njegovim stihovima'.



I što je interesantno, bend je ovdje odigrao najbolje pjesme u karijeri - ambijentalnu laganicu "Planet Caravan" (kasnije je postala hit Pantere), nevjerojatne proto-doom/stoner komade "Iron man", "Electric funeral" i "Hand of doom" koje danas zna svaki klinac do ultimativnog i najvećeg hita "Paranoid" (UK no.4) kratkog i jasnog kamen temeljca thrasha, heavy metala, punka i hardcorea. Zanimljivo, pjesma je nastala posljednja u toku predaha studiju nakon što je Iommi, onako, skoro nehajno i bezveze sviruckao neke riffove... Svatko na zapadnom svijetu tko je živio u tom vremenu zna barem jednu ili dvije pjesme s ovog albuma (uključujući i gnijevne roditelje rođene između 1920-1940), a prvo izdanje ove ploče u bivšoj SFRJ desilo se 1981. godine kada u bendu više nije bio Ozzy. Album je po prvi puta osvojio UK no.1, u USA je bio no.12, no prodan je u rekordnih 5 milijuna primjeraka.

BLACK SABBATH - Come To The Sabbath, live bottleg (1970)
[ 1970 - Come to the Sabbath ]

1970 - Come to the Sabbath

Ovo je jedan od najpoznatijih piratskih snimaka ranih Black Sabbath u najboljem koncertnom izdanju tog doba, a sasvim je vjerojatno da su imali i boljih, no ovaj je zadržao status kultnog vinila. Prvotno je snimljen na običnu audio-kazetu u mono tehnici na jednom od najboljih kasetofona tog vremena (Philips), dobro je očišćen od šumova koliko se god dalo, a prikazuje strašan koncert benda pred kojim je tek bila ogromna svjetska slava. Tek pomnim preslušavanjem uočava se da zapis datira s dvije destinacije mada je potpisan datumom 20.XII 1970. ali to nije toliko bitno.

Ovdje je u 52 minute nanizana nevjerojatna snaga s prva dva albuma, redom to su pjesme "Paranoid", "Hand of doom", "Iron man", "N.I.B.", "Behind the wall of sleep", "War pigs", "Fairies wear boots" i "Black sabath" s mlađahnim vokalom Ozzyija koji je između pjesama govorio svojim prirodnim glasom u kome su se osjetili ostaci pubertetske mutacije (taman je navršio 22 godine). Snimak za današnje standarde jeste loš, bend ga nikad nije priznao kao zvanično izdanje, ali prikazuje ogromnu energiju budućeg velikog sastava koji je spreman za najveće svjetske poduhvate. S razlogom, zbog tehničkih nedostataka nikad nije uvršten među najbolje žive albume, ali isijava sa sirovom snagom fantastične svirke i odličnog Ozzyijevog vokala. Prvi zvanični album uživo biti će objavljen tek 1980. pod nazivom "Live At Last".

BLACK SABBATH - Master Of Reality (Vertigo Records/ Warner Bros., 1971)
[ 1971 - Master Of Reality ]

1971 - Master Of Reality

Treći album objavljen je samo 6 mjeseci nakon uspješnog "Paranoid", no ovaj puta su za njega imali dovoljno materijala, a još više poroka u sebi. Nadebelo su zabrazdili u alkohol i droge, u studio su ušli s koferom kokaina i pao je dogovor da se ne miču odatle dok ga ne potamane. Snimanje je trajalo čak dva mjeseca, no kokainu nisu posvetili niti jednu pjesmu, već su u hitovima "Sweet leaf", "Into the void" i neshvatljivo loše produciranom hard/r'n'r-u "Children of the grave" veličali marihuanu. Iommyijevi riffovi su postali još mračniji, prljaviji, tromiji i muljeviti što je primijetio jedan kritičar nazvavši ih 'sludge' po čemu je cijeli žanr dobio ime sredinom 80-ih na račun tromih riffova Flipper i Melvinsa. Definicijom vrlo sličnog izraza temeljenog na radovima Soundgarden i The Queens Of Stone Age, a osobito Sleep i Kyuss, 1997. godine objelodanjen je naziv 'stoner', a upravo ovaj album Black Sabbath proglašen je prvim stoner-rock albumom u povijesti.



Na njemu je Iommi još spustio štim za jednu oktavu, pa su gore navedene pjesme izuzetno teške atmosfere (c-dur je spušten za pola polja) što se još najbolje uočava u "Lord of this world", tromom hard/bluesu koji je bio jedan od preteča doom-metala. Ostatak pjesama je pokazao spremnost benda na istraživanja i neke druge vidove kompozitorske aktivnosti: "After forever" je kombinacija rasplesanog r'n'r-a na tragovima Cream i klasičnog im hard-rocka s kojim su već nadebelo prašili Led Zeppelin i Deep Purple, te Iommijev obol ka aranžmanskim progressive zahvatima, dva kratka instrumentala "Embryo" i "Orchid" su akustični komadi, a 5 minuta dugačka ambijentalka "Solitude" objedinjuje sympho-progressive i folk u kome je Iommy odsvirao flautu i piano.



Album je dosegnuo UK no.5 i USA no.8, u prvom tiražu je prodan u pola milijuna, no ta se cifra do 2012. godine popela na 3 milijuna primjeraka. Nakon izlaska ploče i obavljene svjetske turneje u ljeto 1972. Bill Ward je izjavio da su umorni od neprestanog putovanja i snimanja, te da jedva čekaju priliku da uzmu veću pauzu.

BLACK SABBATH - Vol. 4 (Vertigo Records/ Warner Bros., 1972)
[ 1972 - Vol. 4 ]

1972 - Vol. 4

Ovdje su bili jasno uočljivi prvi znakovi pada kreativne snage koji je neminovno došao sa zasićenošću benda stalnim svirkama i obilatim pretjerivanjima s opijatima. Album je imao do tada najviše pjesama (ukupno 10), ali od toga je polovina materijala vrlo loše kakvoće.



Aranžmani su im izgubljeni u kompomisu klasičnog heavy zvuka i progressiva s kojim su htjeli naglasiti grandioznost umjetničkih ambicija, po prvi puta se nadebelo gitare mijenjaju synthovima, melotronom i klavijaturama (u laganoj baladi i neuspješnom singlu "Changes", te u posve neinspirativnom minimalističkom instrumentalu "Laguna sunrise"), a neznatni dio materijala je ispunjen čistim tehnološkim eksperimentima koji nisu predstavljali baš ništa (poput instrumentala "FX" sa staccato gitarom i lupkanjem po kobilici provučenim kroz efekt magnetofonskog delaya). Stvar su donekle spasile žestoke skladbe "Supernaut" za koju je Ward izjavio da mu je bila grozna zbog latino ritma koji se pojavljuje u jednoj dionici, te "Snowblind", jedine klasične Sabbath pjesme koja je pogođena i urađena od glave do pete. Naravno, priča oko te pjesme je bila jako dugo vremena nepoznata i smatralo se da govori o polarnom slijepilu, no Ward je tek 2001. godine otkrio da govori o 'bijelom brdu' kokaina za kojeg su bili izdvojili pola budžeta kojeg su dobili za snimanje albuma. Ostalom polovicom sredstava su platili skupe studijske troškove boraveći čak na tri destinacije od čega je Record Plant Studiosin u Los Angelesu bio najskuplji.



Buttler je kasnije izjavio da nikako nije bio zadovoljan zvukom svojeg basa koji nema dubinu i da su pjesme "Wheels of confusion, the straightener", "Tomorrow's dream", "Cornucopia", "St. Vitus' dance" i "Under the sun every day comes and goes" produkt Iommijevog egocentrizma u kome je samo htio naglasiti svoju virtuoznost potisnuvši ostatak zvuka u background. Ovdje su po prvi puta kao potpisnici pjesama uvršteni svi članovi jer se u općem deliriju droge i alkohola nitko nije sijećao tko je šta napisao i koja je bila čija ideja. Album je ponovio uspjeh prethodnika (UK no.8, USA no.13), dosegao je milijunski tiraž, a prve recenzije su bile posve obeshrabrujuće. Mnogo kasnije, album je uvršten među 100 najboljih heavy albuma svih vremena mada sa terminom i nema mnogo poveznica osim sentimentalnih uspomena na vrijeme kada su ovi tvorci žanra opako brazdili u narkoticima.

BLACK SABBATH - Sabbath Bloody Sabbath (World Wide/ Warner Bros., 1973)
[ 1973 - Sabbath Bloody Sabbath ]

1973 - Sabbath Bloody Sabbath

Veliki ovisnički problemi koji su pratili bend, nagnali su ih opet da odu u Los Angeles na snimanje albuma pokušavajući dosegnuti njima omiljenu atmosferu studija u kome će raditi što im god padne na pamet. Na Bel-Airu su iznajmili kuću u kojoj će skladati pjesme za novi album, a glavni dobavljač 'dopa' bio je Iommi. Ali kako su njegove potrage za 'dobrom robom' bile često neuspješne, bend se nakon mjesec dana bez ijedne pjesme, ikakve ideje i s praznim glavama vratio u Britaniju, pa su zbog obaveza kojim ih je vezivao novi ugovor s World Wide do konca 1973. trebali objaviti novi album otišli u Morgan Studio u sjevernom Londonu (Willesden) gdje su za samo 3 tjedna osmislili nove pjesme i snimili ih za svega par dana. Onako, da im otpadne od ruke.



Prve dvije i najčuvenije pjesme "Sabbath bloody sabbath" i "A national acrobat" urađene su u tromim doom/stoner tempovima s laganim primjesama akustike i progressiva, Butlerov bas je dobio puno masniji ton, a oni plastično-tupi ritmovi Warda s "Vol. 4" su uobličeni u čvršći rock naboj na pragovima Bonze iz Led Zeppelin. Kako baš i nisu imali nikakvih osobitih ideja, ni lirskih, a još ponajmanje glazbenih, unajmili su Rick Wakemana koji je u susjednom studiju snimao klavijature za album "Tales From Topographic Ocean" sa grupom Yes. Wakeman je prvo sudjelovao u "Sabbra cadabra" odsviravši fantastičnu epizodu za moog-synth, klavijature i piano okrenuvši cijeli zvuk Sabbatha u drastično drugačiji progressive-rock/metal kakvog do tada nisu imali ni oni, a niti bilo koji bend na svijetu. Općenito se smatra da je ovo prva progressive-metal pjesma u povijesti. A druga je "Who are you?", vrlo troma, gotovo elektronska pjesma u kojoj je Wakeman synthom imitirao Iommijeve riffove. Na jedan određeni način, ovo je bila daleka preteća synth-popa i electro-industriala, mada je središnji dio sagrađen od sympho-rock efekata s kojima se htjela postići grandioznost uglavno minimalističkog aranžmana.



Iskustvo tog neočekivanog session eksperimenta dalo im je hrabrosti da i oni sami uključe klavijature u pjesme "Killing yourself to live", čvrstu i plesnu "Looking for today", te kompleksnu "Spiral arhitect" (s orkestralnim zahvatima Will Malonea) koje su odsvirali Iommy, Butler, te po prvi puta i Ozzy čime su dobili šmek nalik na Deep Purple. "Fluff" je jedina akustična pjesma u instrumentalnoj izvedbi i daleko je bolja od onih površnih ispada na prošlom albumu. Čitava tematika ploče govori o iskustvu megapopularnog benda koji se bori s vlastitim prokletstvima ekstremnog načina života - himna "Sabbath bloody sabbath" je o nedostatku dopa, "Killing yourself to live" o Butlerovom pijančevanju nakon kojeg je završio na ispumpavanju, a "Looking for today" o potpunoj izgubljenosti i košmaru.

Uspjeh je ponovljen (UK no.4, USA no.11), a do danas je prodano više od 2 milijuna primjeraka albuma mada niti jedan singl nije nikad došao na top-liste. Ovaj album je po prvi puta u njihovoj karijeri dobio pozitivne kritke povodom izlaska zbog činjenice da su već i vrapci na grani znali kakav život žive, čemu su skloni i o čemu govore njihove pjesme koje u ovom slučaju nemaju nikakve veze sa sotonizmom, već sa individualnim problemima. Turneja koja je počela u siječnju 1974. bila je fascinantna - skoro sve koncerte su rasprodali mjesecima unaprijed, a trijumf su doživjeli na završnici turneje u sklopu California Jam festivala u Ontariju 6.IV 1974. kada su nastupili pred 200.000 ljudi u paketu s još nekolicinom najpopularnijih bendova tog vremena (Deep Purple, Eagles, Earth Wind & Fire, Emerson Lake & Palmer...). Tada je u backstageu došlo do velikih svađa sa Patrick Meehanom otkrivši da ih potkrada, pa su managerski dio posla prepustili engleskom biznismenu Don Ardenu s kojim su potpisali i ugovor o pravilnom postotku financijske raspodijele, kao i o obavezama koje je bend trebao poštovati.

BLACK SABBATH - Bagdad, bottleg (1974)
[ 1974 - Bagdad ]

1974 - Bagdad

Raritetno vinilno izdanje objavljeno samo u Njemačkoj u tiražu od svega nekoliko stotina komada, godinama je bilo teško za pronaći, a pojavom interneta jedno vrijeme na e-bayu originalni i dobro sačuvani primjerci su dosezali cijenu i do nekoliko tisuća eura. Kasnije se ustanovilo da su bili lažni budući da su originali tiskani na tvrdoj plastici kakva se u 21. stoljeću izbacila iz upotrebe.

Riječ je o zapisu koncerta u trajanju od 70-tak minuta održanog upravo na California Jam festivalu 6.IV 1974. u sklopu Ontario Motor Speedwaya u Ontariju (California, USA) pred oko 200.000 ljudi. Tom prilikom nastupilo je još 7 velikih bendova tog vremena - Deep Purple, Rare Earth, Earth Wind & Fire, Eagles, Seals & Crofts, Black Oak Arkansas i Emerson Lake & Palmer.

Black Sabbath su nastupili kao jedne od glavnih zvijezda uoči headlinera Deep Purple, a ovaj snimak unatoč loših tehničkih osobina (mono lo-fi snimka audio-kasete) predstavlja onaj, danas manje poznati koncertni opus benda kada se u jednom dijelu prepustio čistim improvizacijama. Prvi dio set liste su standardni brojevi "Tommorow's dream", "Sweet leaf", "War pigs", "Killing yourself to live" i "Snowblind", a onda je uslijedio podulji komad neobaveznog jamminga od cirka 20-tak minuta koji na najbolji mogući način dočarava kako su nastajale sve njihove pjesme.



Prvo su izveli urnebesnu "Sabbra cadabra" s obiljem gitarskih solaža raširivši pjesmu na gotovo 7 minuta budući da još nisu u postavi imali 'nevidljivog' klavijaturistu, a onda se Iommi do mile volje naigrao još skoro 12-13 minuta uz pratnju Ozzyija koji je animirao publiku na ovacije. Bila je to sasvim slobodna improvizacija u kojoj je Iommi 'pronašao' jedan zanimljiv riff koji će kasnije iskoristiti, ali u ležernijem obliku kroz pjesmu "Symptom of the universe". Ozzy je tom prilikom pjevao vjerojatno tekst koji mu je pao na pamet budući da kao takav nikad nije realiziran, no njegovo je pjevanje ovdje jedno od najupečatljivijih ikad. Strastveno, energično, puno žara i impresija s kojima je pokazao da po tehnici i načinu pjevanja mnogo duguje Joe Cockeru, Steve Winwoodu i Janis Joplin. Mnogo kasnije će otkriti da su njihove pjesme nastajale upravo na ovakav način - Iommi bi bezglavo improvizirao i solirao, bend ga je pratio, Ozzy je smišljao vokalnu dionicu, a to je nekad znalo potrajati satima dok Iommi ne bi pronašao 'pravi riff'.

Posljednji dio repertoara čine pjesme "Supernaut", "Iron man", "Orchid/ Sabbra cadabra (ends)", "Paranoid" i 'outro' "Embryo".



BLACK SABBATH - Sabotage (Vertigo Records/ Warner Bros., 1975)
[ 1975 - Sabotage ]

1975 - Sabotage

Ubjedljivo najslabije djelo u dotadašnjem dijelu karijere rezultat su sukoba s managerskim poslovima, kao i Iommijevim egocentrizmom da konačno bend drži u vlastitim rukama. Pauzirali su pune dvije godine, prestali su s nastupima i još se dublje uvukli u droge. Ozzyija su tih godina često znali viđavati u pola bijelog dana kako uglavnom omamljen tetura po Birminghamu i moli dilere za porciju heroina premda je već tada imao ogroman saldo na bankovnom računu. Neke glasine tvrde da je bio potpuno nesposoban čekati u redu na šalteru banke, te da je u nekoliko navrata izazvao oštre ekscese napadajući nedužne ljude povicima 'ja sam ljudožder, sve ću vas poubijati'.

Iommi je, koliko god je mogao, ostao priseban i okupio momčad u proljeće 1975., te im je predočio nove natuknice u koje je želio da se uključe i svi članovi. Kad su otišli ponovno u Morgan Studio u sjevernom Londonu budući da više nisu imali pogonskih sredstava od etikete za Los Angeles, ideje su se same počele kotiti, ali i međusobno razilaziti. Ozzyija su sve manje zanimale akustične pjesme, počeo je urlati na svakom snimanju, te su njegove vokalne dionice izbačene iz finalnog miksa, navodno dobro zamišljene "Supertzar" koja je trebala biti singl. Naposljetku je realizirana kao instrumental s nijemim vokalnim zborom nalik na avangardni album Phillip Glassa "Einstein On The Beach" (1976) čije je radne snimke čuo Iommy u želji da preduhitri njujoršku modernu klasičnu scenu.



Premda na ovome albumu nema niti jedne pjesme koja spada u fah legendarnih, a niti je bend ikada osim promotivne turneje svirao ikad išta s njega, ipak je njegov značaj u preobrazbi Ozzyijevog vokala koji je postao poprilično opako urlikajući za to vrijeme. Tri singla - prilično bezvezni sympho-rock "I'm going insaine (radio)", solidna heavy stvar "Hole in the sky" i blijedi progressive-metal "Symptom of the universe" nisu polučili ama baš nikakav feedback, niti ih itko danas spominje, no zato je kritika nahvalila ploču na kojoj se i nije imalo šta posebno čuti osim virtuoznih Iommyijevih dionica koje su kombinirane distorzijom i akustikom. Album je došao do UK no.7 i USA no.28, te je prvi u budućem nizu koji se neće prodati u milijunskom tiražu. Koncem 1975. godine održana je kratka promotivna turneja s grupom Kiss kao predgrupom koja je prekinuta zbog Ozzyijevog saobraćajnog udesa kada je u indisponiranom stanju vozio motor i pao ozlijedivši kičmu. Vertigo Records je odmah reagirao plativši kauciju zbog vožnje u nedopuštenom stanju, te su povrat od nekih, navodno 500 funti lukavom igrom izmanupulirali bend. Objavili su prvu kompilaciju hitova "We Sold Our Soul For Rock'n'Roll" nazvanu po davnoj Butlerovoj izjavi s izlikom da ona služi samo kao božićno-novogodišnji poklon za konac 1975. godine. Bend nije imao nikakvu mogućnost izvršiti selekciju pjesama na njoj, niti je imao bilo kakva prava od tiraža koji je zabilježio više od 3 milijuna prodanih primjeraka.

BLACK SABBATH - Tehnical Ecstasy (Vertigo Records, Warner Bros., 1976)
[ 1976 - Tehnical Ecstasy ]

1976 - Tehnical Ecstasy

Sedmi album pokazao je da se iza sumanute vanjštine koja je isijavala iz benda nalazi i međusobno razilaženje u svim pogledima - od glazbenih ideja sve do karakternih osobina i netrpeljivosti. Nekako su uspjeli izgladiti osobne probleme na mjesec dana provedenih tokom ljeta 1976. u otmjenom Criteria Studiju u Miamiju, a onda nakon što je objavljena ploča ujesen iste godine, po prvi je puta Ozzy javno istupio protiv benda izjavom da ga rad s Black Sabbath sve više i više deprimira, da su albumi sve lošiji, da ih uopće nema volje slušati i da ga baš briga kako će ovaj proći.

Razvojem situacije u kojoj su se Iommi, Butler i Ward sve jasnije distancirali od Ozzyija i njegove težnje da se zadrži tromi i mračni ton uzrokovao je prevagom na njihov mlin: zvuk je sve manje bio heavy, a sve više klasičan hard-rock s pretjeranim progressive kolažom kakvog je tih godina bilo u izobilju. Neke od pjesama Ozzy je morao otpjevati slatkasto poput Rodger Hodgsona iz Supertramp, a nije niti daleko od istine da pjesma "Gypsy" zvuči upravo poput nekih njihovih hitova. U studiju su ugostili klavijaturistu Geralda Woodruffea koji im je odsvirao nekoliko ne pretjerano interesantnih dionica dodavši i poneku harmu teškog Hammonda, no niti jedna pjesma isto kao i na prethodnom albumu nije uspjela zagolicati niti pažnju kritike, a ni publike. Singlovi "Rock'n'roll doctor" i pretjerano dugački progressive "Dirty women" (7 minuta) su doduše poslužili brojnim hard/heavy bendovima kao inspiracija za pjesme nadahnute seksom, perverzijama i nastranostima, no malo tko je išta više značajnog uspio pronaći na ovom albumu. U glazbenom pogledu, to više nije imalo duh onog mračnjaštva već klasične hard-progressive produkcije, ali je u lirskom aspektu uspio dotaknuti njihovo viđenje raskalašenog života, orgija, tranvestita, prostitucije i problema sa dilerima droge, odnosno prave sex'n'drugs'n'r'n'r teme.



Uz uvodnu oktansku meljavu "Back street kids" i dva navedena singla, ostatak materijala su manje-više progressive laganice s jednom prilično bezazlenom akustičnom "She's gone" pojačanu orkestracijama, te 'beatlesovskom' pop-rock pjesmicom "It's alright" koju je otpjevao Ward i po ničemu ne nalikuje na Black Sabbath. Ploča je dobila poražavajuće kritike, uspjela je dosegnuti UK no.13 (i USA no.51), te se prodala u do tada najslabijem tiražu koji niti tri decenije kasnije nije dogurao do milijunske naklade.

BLACK SABBATH - Never Say Die! (Vertigo Records/ Warner Bros., 1978)
[ 1978 - Never Say Die ]

1978 - Never Say Die

Bio je ovo posljednji album na kome je vokale pjevao Ozzy. Još ranije, nakon izlaska prethodnog "Tehnical Ecstasy" nakratko je napustio bend i počeo raditi na solo albumu, a ekipa je unajmila Dave Walkera, osnivača Fleetwood Mac i Savoy Brown s kojim je na probama radila nove pjesme. Čak su se s novim vokalistom pojavili i na BBC TV izvevši nove pjesme "Junior's eyes" i "Look! Hear!", no samo dva dana prije nego što će bend ući u studio da snima novi album, vratio se Ozzy rekavši da će on otpjevati vokale bez obzira što su pjesme bile prilagođene Walkerovim mirnim i skuliranim interpretacijama. Otputovali su u Toronto gdje su u studiju Sound Interchange proveli čak 5 mjeseci, potrošili ogromna financijska sredstva i uspjeli snimiti 9 pjesama s kojima nitko od njih nije bio zadovoljan. Studijski sessioni su bili obilate junkoze s gomilom heroina i kokaina, navodno nitko nije nikoga slušao šta tko svira i po nekoliko su puta mijenjali i snimali kompletne mastere, a u pauzama su se svađali i nekoliko puta potukli.



Ipak, kako god da je atmosfera u bendu bila sve samo ne prijateljska, album je neočekivano iznjedrio hit, naslovnu "Never say die!" (UK no.21), prvi singl uspjeh nakon "Paranoid" iz 1970., te su se tek po drugi puta pojavili u Top Of The Pops. Pjesma je zadovoljila tek onu prozirniju stranu heavy zvuka kakvog su tih godina njegovali Thin Lizzy, Nazareth, Kiss ili Cheap Trick u kojoj se itekako osjetilo da su prvoborci žanra već nadebelo kaskali za kurentnom scenom na kojoj se probijao novi i daleko moćniji zvuk nove britanske snage kasnije prozvane kao New Wave Of The British Heavy Metal na čelu sa Iron Maiden, Saxon i Judas Priest. Od pjesmi još je u tom pogledu donekle zadovoljila "Johnny blade", dok je većina materijala bila poškropljena glam riffovima poput "Shock wave" ili drugog singla "A hard road" (UK no.33) kojeg je otpjevao po prvi puta u karijeri Iommi. Tu je još bila hermetički zatvorena psihodelija ("Junior's eyes"), pretjerani progressive aranžmani u kome su se sami pogubili koketirajući sa jazzom ("Air dance"), te jedan instrumental s duhačkom sekcijom koja je zvuk odvela u funk ("Breakout"). A posljednju skladbu, hard/blues "Swinging the chain" pojačanom s gostujućom usnom harmonikom John Elstara otpjevao je Ward. Na promotivnoj turneji s novim zvijezdama Van Halen koji su ih navodno 'potukli' po snazi i performansima, s albuma su izvodili samo dva spomenuta singla i pjesmu "Johnny blade", dok su se ostatku materijala vrlo rijetko vraćali na kasnijim koncertima.

S turneje je objavljen prvi video u VHS formatu (kasnije i DVD) "Never Say Die!" za Sanctuary Records, a posljednji koncert s Ozzyijem održan je 11.XII 1978. u Albuqurequeu (New Mexico) nakon kojeg više nitko nije mogao obuzdati njegove nekontrolirane ispade i neprofesionalni odnos prema obavezama. Kad su se početkom 1979. vratili s turneje, mada su svi opasno glibili u porocima na rubu života, Ozzy je bio toliko pijan svakog dana da je izgubio bilo kakvu želju za održavanjem proba na kojima su radili nove pjesme. Ward koji je jedini održavao koliko-toliko prijateljski kontakt s njime shvatio je da on definitivno više nema niti trunke čistog razuma, bio je bijesan i agresivan, sklon neprekidnim ekscesima i danonoćnom opijanju, te je odlučio da vokale preuzme Iommy budući da je Ozzy došao do točke s koje više nije bilo povratka.

horvi // 17/05/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crta

IVAN KAPEC 5TET: Crta (2020)

| 23/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neon Noir Erotica

DAGGERS: Neon Noir Erotica (2020)

| 22/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*