home > mjuzik > Volition

kontakt | search |

PROTEST THE HERO: Volition (Razor & Tie, 2013)

Pitao sam se što mi bi da mi nije 'sjeo' album "Scurrilous" (USA no.81) ovih Kanađana iz Whitbyija prije dvije godine. Netom nakon što mi je uručen od njihove stare etikete Underground Operations za koju su objavili i prva dva "Kezia" (2005) i "Fortress" (2008, USA no.95, CAN no.1) u svojim bilješkama sam upisao 'nix - previše soliraju'. Kako dobivam enormno mnogo bendova i glazbe na preslušavanje i recenzije, skroz sam zaboravio kako zvuče, ali ime mi je ostalo u pamćenju, te sam ga često znao spominjati u nekim kontekstima kad je metalcore u pitanju.

A kad sam dobio ovaj najnoviji, četvrti album po redu koji je uz to dosegao i impozantan USA no.20 što im je najveći tržišni uspjeh do sada, nemalo sam se iznenadio. Ugodno, naravno. I onda, ne budi lijen, idem preslušati taj prethodni da obnovim sjećanje: dočekalo me brdo solaža, ali i neki jako degutantni tekstovi s potpunim nedostatkom upečatljivih vokala. Međutim, ovdje su od ranijih ozbiljnih konceptualnih radova prva dva albuma s ponekim tehnički pretjeranim egzibicijama dobilo brdo sličnog performansa u kome se kao prvo ističe izrazitije dotjeraniji vokal Rody Walkera, veoma zabavne pjesme s ponekim upitnim lirskim kontekstima, zanatsko sportski - vrhunski odigrane gitare Luke Hoskina (solo) i Tim Millara (ritam), te ubjedljivo najbolji faktor u fantastičnom bubnjarskom tretmanu novopridošlog Chris Adlera iz Lamb Of God koji je samo za ovu priliku zamijenio Moe Carlsona čije je lupetanje očito bilo svima trn u oku i buba u uhu. Inače, njihov novi bubnjar je Mike Ieradi, no kako će se on snaći uživo s ovim Adlerovim majstorijama sasvim je neizvjesno.

Gitare su i dalje ostale najvitalniji dio njihove glazbe s opakim tehnikalijama u kojima nema mnogo vremena za predahe - Hoskin virtuozno prebire po skalama, catchy frazama, melodijama i krivuljasto vijuga staccatima kao da iza sebe ima sprinteve za obaranje svjetskih rekorda na 100 metara, odnosno barem školu, ako ne i akademiju klasičnog glazbenog obrazovanja. Prsti su mu fleksibilno razrađeni, te u svakoj kompoziciji vitla bravurama poput uragana koji šara i obara najizdržljivije kanadske sekvoje. Njegova prva pratnja - Millar dualno ga podupire veoma brzim i kratkim riffovima, a ostatak ekipe u gotovo egzibicijskim varijacijama prati sve te njegove, katkad i jazzom nadahnute improvizacije.

On bi i u nekim drugim žanrovskim relacijama ispoljio vrhunske gitarističke odlike, no kako su kao bend ostali vjerni kombinaciji metalcorea i post-hardcorea s tipičnim kompleksnim aranžmanima progressive-metala, obrasci s kojima imponiraju nisu nikakva šala. Vjerojatno su shvatili da ona pretjerana igra prethodnog albuma koja se svodila uglavnom na Hoskinove tehnikalije s kojima su se šlepali moraju doći do neke točke kada i pjesme moraju biti konkretnije, to jest, nadahnutije. Tekstovi ovdje još uvijek katkad djeluju banalno, pa i smiješno s nekim nepotrebnim vulgarizacijama i nejasnim tematikama oko priglupih sukoba SF filmova "Star Wars" i "Star Trex", kao i pokušajima angažiranih stavova za zaštitu životinja, točnije pasa pitbulla koje se tretira kao borbene životinje, a ne uobičajene kućne ljubimce ("Animal bones").

U lirici se još uvijek traže bez adekvatnog stava i garda, važnije im je svirati brzo i što brže, a daleko manje važnije što te pjesme govore. Onako, neka Walker urliče, vrišti i pjeva što god hoće, bitno da su pjesme nabijene moćnim tempovima i virtuoznim gitarijadama. Većinom uz hardcore ritmiku dižu i spuštaju tenzije na surove vokale dajući agresivno borbeni duh; Walker ipak nije klasični urlator, mogao bi on uz neke s(p)retnije tekstove dati i mnogo bolje role. Osjeća se u njegovom glasu puno profinjenosti visokog punkersko-metalskog falseta pokušavajući ga samovoljno utrpati u fah grubosti, međutim kako gomile bendova slične orijentacije formiraju svoju viziju glazbe na zasadima Faith No More i svega što je došlo nakon ranih 90-ih, očekivati neki jasniji svjetonazor kod ovakvih mladića je stvar sazrijevanja. Očito ne čitaju knjige i ne bave se nekim dubokoumnim razglabanjima, ne zanimaju ih socio-političke prilike, a jedino što ih interesira očito je društveni oportunizam i stvaranje zabavnih metalcore pjesama s kompleksnim glazbenim sadržajem.



Uvodni žestoki singl "Clarity" i druga po redu, još žešća, prava metalcore/ post-hardcore pjesma "Drumhead trial" s 'mekšim' dionicama ženskih pratećih vokala Kayle Howran i violinom Raha Javanfara vraćaju povjerenje u bend nakon smušenog prethodnog albuma gdje su nedostajale ovakve stvari, a ponajboljima se ističu "Without prejudice" u kojoj se konačno osjeti i kraća dominacija inače gotovo nezamjetnog basiste Arifa Mirabdolbaghija, klasična catchy gitara u "A life embossed" i najbolji moment u drugom, hardcore-punk/metal/d-beat singlu "Underbite" (samo 3.45) koji se nalazi pri samom koncu albuma. Ostatak materijala nema dogledne reference na superioran sadržaj kakvim obasipa Hoskinova gitara; to jesu sjajne vituozne majstorije, ali suština pjesama je vrlo plitka i bez ikakve ideološke osnove.



U pjesmi, pa makar ona bila i u ovakvom prilično ekstremnom obliku veoma zavodljivog metalcorea s odličnim gitarskim radom, ipak bi se moralo nešto reći. Poetike ima tek onoliko samo da zamiriše na neko underground pjesništvo koje čak nema niti veze s pojmom luzera, dapače, ovo sve skupa miriše na biznis u kome je najvažniji tržišni efekt i onaj odjek mase na koncertima. Tek poneki dašak optimizma u "Mist" nalik na pretjerano isforsiranu melodičnost sweet-metal s dakako konotacijama metalcorea i završnicom u sympho-rock fragmentu (klavir, akustična gitara) i nisu baš neki osobito značajan element ovog albuma.

Ako ne volite metalcore i virtuozne gitarističke bravure, zaobiđite ovaj rad. Po ničemu osim Hoskinove gitare neće vas impresionirati, no za informaciju uvijek ovaj bend treba imati na umu kao potencijalnog kandidata za moguće osvještenje od zbunjujućih tema koje su prije svega zabavne. Na posljednjoj pjesmi "Skies" s laganim akustičnim uvodom ugostili su čak 3 prateća vokala, a inače imaju i 11 gostiju na mikrofonima tokom cijelog albuma, no to ništa bitnije ne doprinosi nekakvoj monumentalnosti već samo čistom aranžmanskom prenemaganju preljevanja iz šupljeg u prazno.

Sad mi je jasno zašto mi se nisu sviđali 2011. godine. Ovaj je ipak puno bolji rad, te ako u dogledno vrijeme premoste lirsku i tematsku smušenost, mogli bi napraviti značajniji korak u kreativnosti i općenitom dojmu.

Naslovi: 1.Clarity, 2.Drumhead trial, 3.Tilting against windmills, 4.Without prejudice, 5.Yellow teeth, 6.Plato's tripartite, 7.A life embossed, 8.Mist, 9.Underbite, 10.Animal bones, 11.Skies

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 11/01/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: A Universal Plague: Mutation

ABIOTIC: A Universal Plague: Mutation (2021)

| 06/12/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Prokletije

NEMEČEK: Prokletije (2021)

| 05/12/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Enter The Kettle

THE ORB: Enter The Kettle (2021)

| 04/12/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Riviera

MATEJ KRAJNC: Riviera (2021)

| 03/12/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: The Quest

YES: The Quest (2021)

| 02/12/2021 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*