Švicarski peterac Make Me A Donut (kraće MMAD) zagrizli su u zahtjevan progressive/ deathcore koji vas nakon prvog slušanja ostavlja poprilično zbunjenog i ošamućenog. Prije same odluke da se bacite na ovaj kratki zalogaj od svega pola sata preporučuje se edukacija u područijima djent i deathcore ako ih niste usvojili, a bez toga ovo veoma kompleksno glazbeno gradivo niti ne pokušavajte savladavati jer će posljedice biti dekoncentracija i gubitak motoričke kontrole.

A kada zavrtite ovaj debi album, prvo vas napadne groove ritam Nathan Botelha (bas) i Joan (Yout's) Lichetija (bubnjevi), opaki grleni vokali Isaïe Massyija i abnormalno zapetljana gitarska tehnika Marc Chevalleya i Julien Toscinija. A šta ti momci sviraju koncizno i tehnički bravurozno, e, to je uistinu za svaku pohvalu. Gotovo su izbacili klasične riffove i usmjerili se na djent manire, ali u njihovoj stilskoj i tehničkoj konfiguraciji ima 'mali milijun' svega i svačega: od elemenata metalcorea, hardcorea, jazza, sitno odrezanih tremola, disonantnih zvukova, abnormalnih catchy solaža, bezbroj improvizacija i nevjerojatnih skretanja u sve i svašta. Kompozicije su im maksimalno kompleksne, pune breakova s gomilama izmjena tempova, padova, dizanja tenzija i dinamike, ali toliko brižljivo aranžirane da u niti jednom trenutku ne gube na dramatičnosti ili onoj uobičajenoj 'strofa-refren-solo' shemi. Massy jest brutalan pjevač, ali se pronađe i nekih 'clean' dionica gdje pokazuje vrlo dobre sposobnosti za senzibilnije sfere, tako da je bend kompletno i cjelovito potkovan s vrhunskim glazbenim karakteristikama. S druge strane, tekstovi su im prilično dugački, mračni i neoptimistični, u određenu ruku imaju ponešto i od hardcore angažmana, no nije nužno da se morate i složiti s njihovim stavovima. Primjerice već u samoj uvodnoj "Baseness" krive Boga da je stvorio čudovište, čovjeka koji uvijek sakriva svoju pravu narav. Lirika jest provokativna, bijesna, prilično drska, bahata i ima izazivački poriv da stvara revolt ukoliko imate drugačije svjetonazore i mišljenja o životu, te različite stavove i aspekte gledišta, a vjerojatno to i jeste jedan od ciljeva ovog benda da zdrma potpunim opozicijskim gardom. Uočava se da imaju sociološki razvijen smisao za društvene teme povezane s individualnim preokupacijama i uglavnom sve pjesme postavljaju u lik razjarenog i frustriranog pojedinca.

Kad se ipak priviknete na ovu njihovu potpunu kompleksnost, sa stotinama rafala zakucavaju pjesme toliko istrzane i namjerno pokidane da taktovi izgledaju samo kao nužno zlo. Neke od maksimalno zvrzlanih pjesama su "Algorithms of omniscients", "Haunting sees" i "Nemesis". Na početku "We are vendetta" dočeka kraće opuštanje od ovakvih figura, "Psychic crystallization" ima i lakših intervala, u "Revelations" se pronađu i neki oldschool elementi, dok je daleko najmirniji naslovni instrumental "Olson" s kojim album okončava u psihodeličnom ugođaju staccata i tromijih tempova.

Bend jest zakomplicirao situaciju strašnom tehnikom i vrsnom produkcijom Vladimir Cocheta, te je ošamario diskutabilnim tekstovima. Teški su za slušanje sve dok se ne priviknete na ovakav stilski križanac, a onda su pitki ko' vodica u kojoj kamen spoticanja čine njihove teme s pokušajevima prisilne konstruktivne kritike. A ako ste kojim slučajem poslušali i njihov prvi bezimeni EP 2011. objavljen za Heimathome Records, vidljive i uočljive razlike su drastične. Bend napreduje strelovitom brzinom i tko zna kakav furiozan nastavak od njega možemo dobiti.

Naslovi: 1.Baseness, 2.Algorithms of omniscients, 3.Haunting seed, 4.Nemesis, 5.We are vendetta, 6.Psychic crystallization, 7.Revelations, 8.Olson

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/02/2014