Ne znam baš koja je svrha od promotera da šalje singl na recenziju od autorice o kojoj se, hipotetski nagađam, ovdje kod nas gotovo niti ne zna jer se na ovom izdanju nalazi samo jedna istoimena pjesma u tri neznatne varijacije. I po toj pjesmi se vrlo teško mogu sabrati neki konkretniji dojmovi. Dream-pop s lahorima elektronike, malo akustične gitare, vrlo lijepi i zanosan vokal nalik na Elisabeth Fraser, a uostalom sve podsjeća na Cocteau Twins. Ništa posebno, ali za razliku od današnje stereotipne mainstream radio potrošnje pop scene, ovo barem malo odskače od uštagljenih serijala hiperproduciranih plitkih štoseva za uglavnom adolescentnu populaciju.
Enivej, kad smo kod veoma lijepe i seksipilne Allegre Lusini, samo spomenimo da je rođena 3.VIII 1983. u Rimu, glazbom se aktivno počela baviti 1998. preselivši se u London, dvaput je sudjelovala na festivalu u San Remu (1999. je osvojila 9. mjesto), objavila je 9 različitih glazbenih radova (jedan od njih je čisto instrumentalni album), a 2010. je s DJ Daniel Mastraccijem započela projekt-duo pod nazivom AD. Njihov album prvijenac "Synthetiko" objavljen 2012. postao je zapaženi hit u Francuskoj i Švicarskoj. Posljednjih godina Allegra se odlučila da pjeva na engleskom jeziku, voli shoegazersku atmosferu u svome elektronskom dream-popu i o njoj više ako uskoro objavi nekakav dulji nosač zvuka.

Po ovoj jednoj pjesmi osim lijepog vokala ostavlja prilično smežuran i patetičan, te nedovoljno čvrst autorski dojam.

Naslovi: 1.Two faces, 2.Two faces (dream version), 3.Two faces (vocal version)

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 26/05/2014