home > mjuzik > Till Death, La Familia

kontakt | search |

ILL NINO: Till Death, La Familia (Victory Records, 2014)

Tražeći konkretne razloge i odgovore zašto je Ill Nino nepravedno zapostavljen, a i već dulji niz godina pomalo i zaboravljen bend kome se osula i publika i medijski prostor nalazi se u rivalitetu daleko kuražnijih, a i znatno blesavijih bendova poput Emmure, Whitechapel, Attack! Attack! i sličnih koji doslovce podilaze tinejdžerskim, a i predpubertetskim naraštajima s lirskim anomalijama, namjernim opstrukcijama, perverzijama, nasiljem i brutalnostima 'donesi sačmaricu u školu', 'pila je zakon', 'sve poubijaj i zatrpaj u jamu'. Takvi bendovi su zaigrali na kartu adolescentskih frustracija prateći njihove facebook i slične društvene stranice tražeći u njihovim potištenim, omalovažavanim, potcijenjenim, razjebanim, a i zajedljivim izljevima strasti oko svega i svačega pravi izvor inspiracije kojeg klinci vole čuti uz suvremeni žestoki metalcore, post-hardcore i slične snažne metal-punk žanrove kao lijek, a i opravdanje za svoje unutarnje nemire. Svako malo slušamo i gledamo o nekom masakru nekakvog poremećenog tinejdžera ne samo u USA, već i po cijelom Zapadu, a posljednjih godina slične stvari se dešavaju i kod nas. Nedavno je neki klinac od 8-9 godina napisao školski sastavak kako je prvo ubio majku s djetetom, onda policajca, pa otišao u školu... i to mu je bilo zabavno pisati na zgražanje učitelja i roditelja. Pa ako to mogu gledati u filmovima, zašto ne bih i ja mogao tako pisati?
[ Ill Nino ]

Ill Nino

No, Ill Nino su samo slični po glazbenom stilu ovakvim bendovima, dok su s lirikom redovito bili i ostali na visokoj kreativnoj razini uglavnom u pozitivnim smjerovima, stvarima i temama koje se tiču cijele američke, a i suvremene zapadne današnjice. A s vremenom je to klincima, pa i njihovoj nekad prilično širokoj publici postalo dosadno i nezanimljivo jer nisu bili suviše drski ili kritičarski nastrojeni s pikantnim porukama i eksplicitnim prikazima. Nisu šokirali kao recimo Korn, Slipknot ili Limp Bizkit, te se stvorilo mišljenje kako su samo 'prosječan' bend s nešto pametnijim tekstovima oko kojih nitko ne želi pretjerano razbijati glavu što oni predstavljaju. Što se tamo nekakvi nu-metalci imaju petljati u socijalne, patriotske ili društvene angažmane? Pa nisu oni Bruce Springsteen, Neil Young ili Bob Dylan? Metalci moraju biti tvrdi i prilično tupi u izrazu, a kad se pametuje, to nije dobrodošlo...

Druga stvar jest da su oni tokom vremena izašli iz okvira nu-metala i izgradili kompaktan stil redovito ga bogativši nadogradnjama, novim trendovima i nezaobilaznim latino elementima. Njih su upravo trendovi tjerali da se stalno razvijaju u općoj borbi za opstanak, a sa svakim novim albumom su tonuli na karti scene premda su isporučivali solidne radove šna kojima su neprekidno pokazivali rapidne odmake, posebno na posljednjem "Epidemia" (2012) koji je doživio kontradiktorne kritike i mišljenja jer se posve udaljio od onog prepoznatljivog stila s prva dva-tri proslavljena albuma.

Ovdje, na sedmom albumu ponovno imaju obilje novina i iznenađenja, a to je prije svega elektronska produkcija, synthovi, klavijature, te moderan šmek zvuka koji opet posve odudara od očekivanih relacija s posljednja 2-3 albuma. Osim toga, priča je snažno uokvirena zajedništvom u teškim trenucima, povezanošću s fanovima zbog kojih bend nije odustao od rada, te o privatnim opsesijama članova benda koji svoje živote održavaju u relativno skladnim porodicama. Neki su u braku i imaju djecu, a neki još nisu; svima njima bend donosi kruh, te još uvijek mogu sasvim pristojno živjeti od njega mada već desetak godina nisu ostvarili ništa iole komercijalnije, tj. tržišno primamljivo, no mogu živjeti od turneja i stalnih koncerata. Ovakav sasvim nekonvencionalan lirski pristup teško da je dobrodošao u okvirima nečega što se kod njih davno smatralo prezrenim nu-metalom pogotovo stoga što mnogo toga upućuje da postoje stvari u životu zbog kojih se čovjek mora osjećati pozitivno. Paradoks je u tome što su recimo Ill Nino na ranijim albumima govorili o stvarnosti, dubokim ambisima, užasima i nasilju, dok je ovdje slučaj da odvode od stvarnosti u nekakvu fantaziju, pa čak i idilu koja za većinu gotovo i ne postoji. Svaki drugi-treći brak se raspada, društvo propada i socijalno, psihički i moralno, kriteriji po svim mogućim parametrima se srozavaju, djeca nasilje doživljavaju već u prvim kontaktima s crtićima i video igrama, a nezaposlenost, organizirani kriminal i lopovluk se protežu od Kalifornije do krajnjeg europskog istoka.



Tematski album daje optimizam i vjeru, pa čak i lažnu nadu u neko bolje sutra, u održanje zajedništva s bližnjima makar koliko to paradoksno i šugavo djelovalo u ovim vremenima, osobito kad zaori prvi singl "Live like there's no tomorrow" koji i otvara album elektronskim tretmanima s konfiguracijom nalik na najžešći Faith No More. Kroz cijeli album protežu se uglavnom optimističke pjesme ogrnute kroz koktel stilova iz kojeg su definitivno izbacili nu-metal, a veliku dozu čini alternativni metal, ponešto thrasha (osobito u pjesmi "Pray I don't find you") i groove elemenata ("World so cold" i "Payaso"). Mnoštvo udaraljki novog člana Oscar Santiaga (zamijenio Daniel Couta) i novih stilskih pristupa uočava se u drugom dijelu albuma; "Breaking the rules" ima laganijih synth i elektronskih dionica, čak i akustične gitare, a u "Dear friends" frontmen Cristian Machado ultrabrzo repa. Prvi dio albuma je uz sve njihove poznate kombinacije koje se fokusiraju na snažnim, himničnim i prepoznatljivim refrenima izuzetno dorađen Machadovim melodičnim vokalima u kojima ima sve manje dernjave, a jedina donekle tematski nasilnija pjesma je "Not alive in my nightmare" s izvjesnim utjecajima djenta i groove naboja. Drugi singl "I'm not the enemy" ovaj puta je sasvim adekvatan moćan, snažan i melodičan izbor, a ne kao na prošlom albumu gdje su neshvatljivo izabrali dvije pa skoro najlošije pjesme za promociju. Izuzetno iznenađenje je laganija "Blood is thicker than water" puna elektronskih atmosferičnosti i stadionskih vokalnih arija, a jednu kiticu Machado je odrepao i na španjolskom.

S obzirom da im je prošli album frcao sjajnim melodijama, ali je i neshvatljivo potcijenjen, pa i nedovoljno koncizno preslušavan, ovaj je u svojoj raznolikosti i novinama, te skuliranijim temama i elektronskim šlihom još barem za pola potencije bolji. Samo tko će to više uopće primijetiti kad danas manje-više svi poslušaju jednom i više nikad? Ovo je album koji apsolutno nije za jednokratnu upotrebu.

Naslovi: 1.Live like there's no tomorrow, 2.Not alive in my nightmare, 3.I'm not the enemy, 4.Blood is thicker than water, 5.We are so innocent, 6.Pray I don't find you, 7.World so cold, 8.Dear friends, 9.Breaking the rules, 10.Payaso, 11.My bullet

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/08/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: An Evening With Imperial Triumphant (Live at Slipper Room)

IMPERIAL TRIUMPHANT: An Evening With Imperial Triumphant (Live at Slipper Room) (2021)

| 30/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Konstantina, bem ti jadne majke

MATEJ KRAJNC: Konstantina, bem ti jadne majke (2021)

| 29/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Kpивжа

PHAGE: Kpивжа (2021)

| 28/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Tiny Evolution Of 'Noise' Assembly (..And The View Throughout The Angles..), EP

DINO OGUIĆ: Tiny Evolution Of 'Noise' Assembly (..And The View Throughout The Angles..), EP (2021)

| 27/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Turning To Crime

DEEP PURPLE: Turning To Crime (2021)

| 26/11/2021 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*