Ogroman mješoviti zbor koji broji čak 30-tak članova od 18 do 72 godine starosne dobi osnovala je Jane Alden 2011. u Londonu. Njena početna ideja je bila da osmisli vokalni performans vrlo teškog i zahtjevnog djela "Treatise" kojeg je između 1963. i 1967. napisao Cornelius Cardew, a kako su sa zavidnom pozornošću dočekani njihovi prvi nastupi po Engleskoj i USA, vrlo brzo je repertoar proširen s mnogim adaptacijama američkih, britanskih i poljskih kompozitora. Tu se između ostalog pronašlo radova Anthony Braxtona, Mark Applebauma, Georga Chambersa, Jan Duszyńskija, Kasie Glowicke, Christian Wolffa...
Svakako najinteresantnije jest da ova ekipa ne koristi niti jedan instrument, već da sve zvukove proizvode glasovima. To dakako nije nikakva novina budući da je tehniku patentirala još davnih 70-ih Meredith Monk kao vlastiti vox-extended original koji sve više i više pokazuje red novih sljedbenika. Elem, The Vocal Constructivists na ovome debi albumu s istim žarom, ali daleko mirnijim i skuliranijim od Meredith obrađuju 6 kompozitora imitirajući zadane partiture korištenjem arija, šapata, mrmljanja, nijemog mantranja, vriskanja, ciktanja, uzdisaja, zviždanja, stenjanja i sl. Svi ti članovi koji se mijenjaju zavisno od koncerta do koncerta, odnosno od teme do teme, sami improviziraju kontekst kompozicija koji puta i korištenjem škripe ili 'claphands' efekata poput uvodnika u komad "Nevrazumitelny" Michael Parsonsa koji je u principu jedan od čistih zborskih napjeva s kanonima i k tome otpjevan na poljskom jeziku. Tišina, te izmjena pjevanih i gotovo nećujnih dionica je također sastavni dio njihove zvučne kulise, a u nekim komadima i posvemašno namjeran kaotičan slijed rezultat su njihove slobodne interpretacije što se posebno izražava u nekim momentima obrada Cornelius Cardewa kroz 4 stavka "Treatise, Movement 1, 2, 3, 4".



Dakako, mora se imati na umu da neke od ovih kompozicija u originalima imaju svoju instrumentalnu potku koju i nije tako jednostavno adaptirati u formatu vokalne izvedbe, pa je neminovno došlo do velikih otklona u suzvučjima i gubitaka prilikom konvertiranja, no spomenuta tema Michael Parsonsa, te 'nijema', mirna i vrlo nježna "A city of no allusions" Ronalda Kuivile su radovi isključivo komponirani za The Vocal Constructivists. Uvodna, najdulja tema "Medium" (Mark Applebaum) i "Concerto" (Lauren Redhead) su u izvorniku napisane za bilo kakve instrumente i podražavaju stav autora da se mogu izvoditi kako god kome proizvoljno dođe neka zgodna ideja na pamet.
U globalu gledajući, album je vrlo primamljiv i inventivan, prilično miran s gotovo sakralnom atmosferom 'nijeme mise' uz tek poneke ekscentričnije trenutke i kraće lucidne izlete. Ne nasmijava svojim duhovitim egzibicijama kao što je to radila Meredith ili neki veliki inovatori poput John Cagea i The Scratch Orchestra na vrlo sličan instrumentalistički način, ali fleksibilno pokazuje statičku dinamiku procesa stvaranja vokalnih kompozicija uglavnom u koralnom manirizmu postmoderne i post-avangarde.
Naslovi: 1.Medium (Mark Applebaum), 2.A city of no allusions (Ronald Kuivila), 3.Sound patterns (Pauline Oliveros), 4.Concerto (Lauren Redhead), 5.Nevrazumitelny (Michael Parsons), 6.Treatise, Movement 1 (Cornelius Cardew), 7.Treatise, Movement 2 (Cornelius Cardew), 8.Treatise, Movement 3 (Cornelius Cardew), 9.Treatise, Movement 4 (Cornelius Cardew)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/10/2014