Blur mi nisu bili nekaj posebnog ni s Coxonom a nisu mi ni bez njega, izuzevši naravno bljeskove poput "song 2" ili "coffee & tv". Uvijek mi se više sviđal "blagoseljački" gard braće Gallagher, ali i ono kaj je na pr. Damon Albarn radil na "Mali Music" ili pak s Gorrillaz. Graham Coxon mi se uvijek činil ko neki engleski štreberčić tipa Adrian Mole i nisam, moram priznati, ni htel obratiti pažnju na njegov postblurovski rad. Zato mi je ovaj produženi, antifašistički i morski vikend otvoril uši. Preslušavši "Love travels at illegal speed" barem 5 puta a stvari poput "You & I" barem 20 puta, skužil sam da je Graham "zajeban" igrač i još "zajebaniji" gitarista. S ovim Power-Pop-Punk-Rock albumom očitao je pravu lekciju svim ponovo okupljenim punk i post-punk bandovima poput Buzzcocks i Gang of Four i pokazao im kako se to zapravo i u današnje vrijeme radi. A pokazal je i Riversu Cuomu kakav album je trebal Weezer snimiti nakon "zelenog". Treba prisluhniti rock & roll rasturačinama poput "I don't wanna go out" ili savršenim punk-pop komadima poput "tell it like it is" i uvjeriti se da je Graham bolji za 2 koplja od svega u ovom tekstu nabrojanog ali i ostalih bandova koji plivaju u tim i sličnim vodama. A na ovom albumu ima još barem 7 hit singleova. Kandidatura za jedan od albuma godine je istaknuta.

ocjena albuma [1-10]: 9

le figuar de kranque // 27/06/2006