Cd što po dizajnu omotnice skroz djeluje kao proizvod Slušaj najglasnije ustvari pristiže sa nove etikete Timebomb LDN Records sa sjedištem u Londonu čija je namjena upoznati auditorij s manje poznatom garage/blues/punk-rock ex-Yu scenom (pokrenuta je iz Srbije), a zanimljivo, sadržaj ne potpisuje srpski, već hrvatski bend. I to iz Varaždina u kome je frontmen ni manje - ni više Siniša Kolarić - Koki, znan po serijalu elektronskih d.i.y. albuma vlastitog solo projekta Indiv.dual s kojime je objavio već 5 dugosvirajućih instrumentalnih izdanja. U sada već dalekim godinama na prelazu 20. u 21. stoljeće bio je gitarist i vokalist varaždinskog benda Eoni, a s ovim novim sastavom se nakon više od desetak godina ponovno vraća mikrofonu usput svirajući pomalo i usnu harmoniku, te za razliku od Indivi.duala i pišući tekstove na engleskom jeziku.

Oni koji se ne sjećaju Eona (ostavili su iza sebe odličan album "Od uha do uha", 1999., Greencajg Records), a i oni koji se sjećaju, gotovo da su i zaboravili snažan sugestivan Kokijev vokal, te kao i činjenicu da je on bio pravi alternativni rocker. Zaboravilo se to svih ovih godina osobito uz mnoga ambijentalno-plesna tech/electro izdanja Indivi.dual, tako da je ovaj povratak k rocku svojevrsno iznenađenje poput ponovnog rođenja. Postava je sastavljena od starih iskusnih muzičara koji su se nakon dugog vremena opet okupili: Hrvoje Horvatić - Hax (gitara, klavijature), Danijel Ivanković (gitara), Matija Horvatić (bas) i Petar Čavlović (bubnjevi). Jedno vrijeme s njima je bila i Marijana MJ Lastavec (bas), a ovdje je tek samo sudjelovala na pratećim vokalima u uvodnoj pjesmi "Solar ship". Niti ja se ne mogu više sjetiti u kojim bendovima su svirali mada sam bio kuhan i pečen kao pratitelj zbivanja Varaždinske scene. Jedino, ako me pamćenje još služi, Hax i Petar su svirali u Boomers, dok za ostale ne mogu sa sigurnošću garantirati, no bili su manje-više okupljeni na onoj epohalnoj kompilaciji "Greencajg - Varaždin Express" 1999. u izdanju Greencajg Records kada je izgledalo da će ta scena obimom i kvalitetom dosegnuti obzore Rijeke i Pule koji su redovito imali brojne underground bendove. A neki od njih su svirali s El Bahatijem i u Punom Kuferu…

Ovih 6 pjesama svojom snagom i moćnim praskavim legato riffovima s ponekim žešćim distorzijama ne špekuliraju s nikakvim suvremenim načelima, iznenađujućim aranžmanskim zahvatima, transžanrovskim fuzijama ili nekim laskavim inačicama alternativnog rocka s kojima si gro kurentne rock scene podiže zavodljivost. One su takoreći očiti primjer velikog comebacka u vremena kada je r'n'r bio mlad, gotovo zeleni 'grincajg' adolescent od tek 10, maksimalno 15 godina s osnovnom bazom one znamenite ekipe Detroita koncem 60-ih godina. Nema u ovim pjesmama zahtjevnih figura, pretjeranih solaža ili bravura, ponajmanje pretencioznih egzibicija što u prvi mah djeluje pomalo starinskim šablonom, no kad su se već ovi vremešniji momci odlučili da ponovno sviraju rock, uzeli su iz njega one medikamente i sastojke koje smatraju da su bili najbolji trenuci u njegovom sazrijevanju. A svi mi jako lijepo znamo da je najluđe, najnezaboravnije i najinspirativnije vrijeme pubertet, ono doba kada te sve zanima i kada sve do čega možeš doći upijaš u tanane ne obazirući se što će biti sutra ili za tko zna koliko godina jer je i 'grincajgu' vrijeme ograničeno.

Spomenuti uvodnik "Solar ship" prska frcavim jednostavnim riffovima i linerano transparentnim vokalom nalik na hladnog Iggy Popa s ponešto psihodeličnih izleta na gitarskoj solaži, a prvi singl "Bigmouth" svojim proto-punkerskim elanom i snažnim tempom znatno podiže adrenalin (fini je atmosferski staccato u središnjici) posebice i zbog odriješitog vokala. Sentimentalna "Hard 2 handle with care" vraća na klasiku melodičnih 'gain gitara, a vokal je kao nigdje na ovom radu vrlo blizak Iggyiju koji je ovakvih pjesama imao u izobilju. Jedna dionica samog zvučnog breaka podsjetiti će čak i na The Smiths, vrlo lako se prepozna bliskost s kultnim hitom "There is a light that never goes out". Naslovna "Out to sin" brzim tempom i kratkim riffovima opet baražira proto-punk pokazujući da jednostavnost obrasca u kreativno osmišljenom rasporedu akorda može još uvijek ostaviti beskompromisan dojam bez obzira bili oni peglani mono 1964. ili u kompjuterskoj produkciji 2014., a znatno suvremeniji iskorak upriličen je u umjerenoj "The 1 I like the most" s grungerski minimalističkim riffom harmonično obogaćenim starinskim zvukom klavijatura nalik na Alana Pricea (The Animals). U ovoj kompoziciji bend se aranžmanski najviše potrudio razviti koherentnost i kompaktnost isticanjem svakog pojedinog instrumenta (čak i bas linija ima izrazito naglašeno masan tretman), a posljednja "Bad 4 you" na konto vodećih klavijatura zazove duh debija pulskih Spoons "Voxin'" iz 1991., pa čak i The Doors.

Pogledom na FB stranicu benda vidi se da iza sebe imaju i nastup u zagrebačkom Vintage Industrial baru (eh, to nisam znao) što je još jedan dokaz da su relativno vrlo brzo 'ukapirani' od promotera i da ima interesenata za ovakav pozamašan retro koji nimalo ne smeta. U njihovoj biografiji kao prvi rad spominje se kompilacija "No Border Underground" objavljena netom nakon okupljanja benda 2012. (što je bilo na njoj ne znam), no ovaj EP od 18 minuta sasvim jasno pokazuje autorsku snagu dovoljno moćnog sastava čije prizivanje bazičnih osobina r'n'r-a nije lamentacija odavno fermentiranog produkta već dodatni rukavac hrvatskoj, pa i regionalnoj sceni upirući u osnovice elana kojim se rock i dalje transparentno održava u mladosti. Tj., kada r'n'r zvuči ovako poput The Evokers, strahovanja od njegovog penzioniranja su nepotrebna.

Naslovi: 1.Solar ship, 2.Bigmouth, 3.Hard 2 handle with care, 4.Out 2 sin, 5.The 1 I like the most, 6.Bad 4 you

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/12/2014