Ima jedna scena u filmskoj ekranizaciji odlične Hornbijeve knjige "Hi-Fi" u kojoj Rob (John Cusak), glavni junak i vlasnik prodavaonice ploča, kaže svom frendu i zaposleniku nešto u stilu "Idem sad prodat onaj CD od Beta Banda.", upali neku stvar i promatra reakcije kupaca u dućanu. Neki tip koji stoji i pregledava ploče počne nesvjesno klimati glavom u ritmu i nakon par trenutaka podiže glavu i pita:
- Šta je to?
- Beta band.
- Dobri su…
- Aha.. - odgovara Rob, postigavši svoj cilj.

E pa, upravo tako kao i taj kupac, ili skoro slično, reagirao sam i ja kada sam dobio njihov novi album u ruke. Osim te stvari u filmu (nedajte se zavarati; na soundtracku je druga stvar, meni dosta lošija), o njima nisam znao skoro ništa, pa je oduševljenje njihovim zvukom bilo tim veće. Autobiografski podaci kažu slijedeće: škotski kvartet, osnovan 1997, prvi album, točnije zbirka prva 3 EP-a, tako i naslovljen, im izlazi 1998, a godinu kasnije i prvi "pravi" album. Nakon izlaska "Hot Shots II" u ljeto ove godine, bili su predgrupa Radiohead na njihovoj američkoj turneji…

Toliko o činjenicama; sada nešto i zvuku. Jednostavno rečeno, nešto laganija, ali vrlo bogata glazba uz poseban i jednom kad vam uđe u uho, uvijek prepoznatljiv glas Stephena Masona. Nježno, drago, a opet jako sretno. Pozitivno. Činjenica da album sadrži i osim "klasičnih" rock kompozicija i razne efektiće, zvukove i ritmove i nije toliko iznenađujuća ako znamo da u bandu postoji član koji je DJ/sampler. Kada bi ih morao uspoređivati, spomenuo bi laganije Super Furry Animals, Grandaddy, Flaming Lips i Pavement, neke zbog glazbe, neke zbog tematike tekstova. Doduše, ni Kid Loco ne bi bio daleko. Možda bi zapravo najbolje opisivala njihovu glazbu rečenica jedne moje prijateljice koja je rekla, ugodno iznenađena "Ovo je kuuul…". I stvarno je.

Uz ovaj album jesen će biti puno puno ljepša...

ocjena albuma [1-10]: 9

sale // 19/10/2001