Nothing Toulouse je ekipa prekaljenih starih mačora, te ste ih mogli gledati po zagrebačkim klubovima, od Ruby Tuesdaya u Saloonu do blues večeri u Saxu. Kada bi prevodili njihove ime, stvarno bi se moglo reći da nisu imali što izgubiti, ali pitam se koliko mogu dobiti. Osobno nikad nisam vidio smisla u snimanju albuma gdje se rešetaju blues standardi, od kojih svaki već ima toliko puno verzija da je upitno koliko se tu još može napraviti.



Leadbellyjeva "Good morning blues" kojom započinje gradnja blues ceste, daje nam laganiji i akustičniji pristup bluesu koji bi se mogao svidjeti i široj populaciji. Vokal Nevena Mijača ima grublji ton, ali i toplinu u glasu i primjećuje se koliko se stopio s pjesmom. Idućom "Croscut saw" glazbeno nastavlja akustični pristup albuma, a vokalnu palicu preuzima Eduard Jimmy Matešić. Jimmyja sam gledao nekoliko puta u Saxu na blues večerima i moram priznati da tad nisam primijetio koliko ima problema s dikcijom engleskog jezika. Čim je krenuo njegov vokal morao sam posegnuti za omotom albuma da se uvjerim da je to on. Tu ću napomenuti da na albumu pjesmu po pjesmu vokalno iznose Mijač, nakon njega Matešić, zadnji u nizu je Robert Vnuk i tako ciklički u krug. I dok Neven i Robert to odrađuju sa starim blueserskim šmekom i šarmom, Jimmy se bori s jezikom i naglaskom. Nisam siguran dal' je razlog tome pogrešan izbor pjesama ili je razlog jednostavno u iznošenju pjesama engleskog govornog područja. Siguran sam da je izbjegnut njegov vokal da bi album imao puno veću težinu. "Party girl" nosi određenu dozu psihodelije uz neizbježni Nevenov usnjak i ritmičko poigravanje Damira Šomena na bubnjevima. Robert Johnsonova "They're red hot" uspjela je dobiti svježi štih (original je iz 1936!), posebno zahvaljujući gitarističkim zahvatima. Jedan od meni dražih klasika "The Weight" Bandovaca, iako nije aranžmanski puno izmijenjena , ima sjajnu usno-harmoničku minijaturu koja trenutno podiže pjesmu. U Dylanovoj "Don't think twice it's all right" iznenadio me Mijačev vokal koji se na drugačiji, a opet sjajan način prilagodio pjesmi i tu ima više jedan cool pristup.

Da ne seciram dalje pjesmu po pjesmu, album je svojim laganijim štimungom idealan za večernje sate, a isto tako ga vidim za buđenja uz tmurna jutra. Ono što ne treba osporiti je sviračka tehnika muzičara i znanja da se odupru da ne odu previše u nepotrebne duge improvizacije. Ako nemate izraženo mišljenje o Mississippi Delta bluesu s Nothing Toulouse bi ga čak mogli i zavoljeti. Album nema nekakvu veliku glazbenu težinu, ali vrlo često tako i je s albumima obrada.

ocjena albuma [1-10]: 6

jura // 13/03/2015