Pri samom spomenu Stjepana Stanića poznatijeg po nadimku Jimmy, možemo pretpostaviti da će ovaj album u sebi imati veliku dozu cinizma kombinirano s lijepim ljubavnim tekstovima, a u jednom dijelu i frajerskog mačoizma. I sve to kombinirano sa sjajnom glazbenom kulisom Šarfoklubnih Svingera čini ovaj album u najmanju ruku posebnim. Štoviše, takvih zafrkantskih albuma začetih na kvalitetnom humoru i starogradskim melodijama danas baš i nema, a Jimmy je tu jedan od najvećih majstora.



Pri nedavnoj novinarskoj promiciji festivala jazz.hr/proljeće, Jimmy Stanić je s Mariom Igrecom s ovog albuma izveo pjesmu "Mimi" gdje je dobrano nasmijao sve prisutne. Pjesma o boljoj polovici kojoj glavni lik najavljuje prekid veze ukoliko ne smršavi, rijetka je pojava današnje glazbe. Ne samo zbog neobične teme, čak i više zbog konkretnih tekstova u kojima se autor ne trudi ponuditi kvaziintelektualnu dubiozu. Ta jednostavnost stiha, s isto tako simplificiranim rimama, čini ovaj album velikim. U trenucima kad je liričan ("Prolazi sve", "Do vječnosti") Jimmy je iskren do boli, bez lažnog pretvaranja i pretjerane filozofije. Od prvog takta albuma i pjesme "Samo za me sav taj čar" uroniti ćete u čaroliju akustične glazbe tridesetih godina prošlog stoljeća. Štoviše, dvije pjesme ("Violina u noći" i "Živjeti") u originalnim verzijama i datiraju iz navedenog doba. Osjeti se da su glazbenici u ovom materijalu uživali, svirka ima atmosferu koja pleše između tonova i album vam bez problema navuče osmijeh na lice.

Ima tu i pomalo naginjanja na ostavštinu Djanga Reinhardta, uz Jimmyjev šarm koji ukazuje na šablonsku poslovicu o "što starijem, to boljem vinu". Fascinira njegova snaga vokala gdje se iz zafrkantskih tema bez problema prebacuje u ljubavne i opet nazad. I teško je reći u kojem poglavlju zvuči moćnije. "Ja moram zaboravit nju" u tango ritmu fascinira aranžmanom, gdje svaki instrument točno ulijeće u pravom trenutku i nosi svoje godišnje doba. "Oj, Mari" će vas naterati da na tren prekinete sve što radite i fokusirate se na zafrkantsku melodiju. Potjerati će vas i da si lagano zapjevate u pozadini dok nogica cupka u mjestu. I kako se klupko pjesme odmotava, tako i vaš pozadinski vokal decibelno sustiže i prestiže onaj iz zvučnika. "Moja", iskrena je ljubavna oda životnoj partnerici, s emotivnom solo dionicom na violini na koju se nadovezuje akustična gitara. Kad album dođe do kraja, vaša baterija je napunjena, ali album vas zove na reprizu i nikako da se skinete s punjača Scharf Cluba.

Od današnjih autora, pjesme ovog albuma mogao bih usporediti s onim što u novije vrijeme radi Đorđe Balašević, ali Đole ipak nema toliku atmosferu , a ni kvalitetu Jimmyjeva vokala. Također je postojana sličnost i sa Zvonkom Spišićem kao i mnogim drugim kantautorima onog vremena. Od današnjih autora možda najbliži glazbeni pristup ima grupa U pol' devet kod Sabe.

Bilo bi lijepo da je više ovakvih iskrenih albuma, koju zazivaju lijepe trenutke, gdje život nije pritisnut petom brzinom i konstantnim jurcanjem za ničim. Gospodin Stanić i Svingeri Šarf Kluba imaju jednu vanvremensku komponentu te su ovim albumom pokazali kako glazba jednog drugog, starijeg vremena može biti itekako svježa bez da izgubi emocije i boju vremena.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 19/03/2015