Enablers su krenuli 2004. okupljeni oko priznatog pjesnika Pete Simonellija, a kroz bend su tijekom godina profefilirali mnogi muzičari San Francisco scene, što poznati što manje poznati. Uz Simonellija tijekom godina održali su se gitaristi Joe Goldring i Kevin Thomson.
Od samih početaka pjesme služe kao podloga njegovoj poeziji, a kako ta poezija nije baš "lako štivo" ni muzička podloga nije lagana za slušanje.

Na svom petom albumu i dalje ne odstupaju od prokušanog recepta, a najpoznatije s čime bi se mogla njihova muzika usporediti (barem meni laiku), je Henry Rollinsov spoken word opus s kojim čak i glasovno sliči. No, moram priznati da muzika Enablersa nije toliko gnjevna i i naporna za slušanje, tako da Simonelli u pjesmi Look čak i zapjeva lagano.

I dok usporedba s Rollinsom stoji tijekom cijelog albuma, muzički je malo zamršenija situacija. Neke pjesme po atmosferi mogle bi se usporediti s opusom Rollins benda (The Percentagles, West Virginia), no ima njih polaganijih i atmosferičnijih koje bi s drugačijim vokalom odlutale u neki dream pop ili laganu psihodeliju (She Calls After You, Good Shit). Za kraj je ostavljena pjesma Enopolis koja u free jazz formi potpuno experimentalno zaključuje ovaj album, koji ne preporučam svakome niti u svakoj prilici, ali je dobar podsjetnik na raznovrsnost muzike u današnje vrijeme kada možes spojiti nespojivo a da to zvuči relativno slušljivo.

U svakom slučaju, počujte trailer za album, pa odlučite sami...

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 05/04/2015

PS: Za ljubitelje ovakvog zvuka, u suradnji s bendom, prvi koji se javi na mejl (nagradnjacha@terapija.net), u subjektu mejla napiše "enable", a u mejlu svoje ime i prezime, te adresu, poslat ćemo primjerak ovog albuma.