home > mjuzik > Sol Invictus

kontakt | search |

FAITH NO MORE: Sol Invictus (Reclamation Records/ Ipecac, 2015)

Očekivati nekakva čudesa od povratka Faith No More može se dobiti tek na koncertima kada se ekstaza zakuha s kolopletom starih hitova "We care a lot", "Epic", "Falling to pieces", "Surprise! You're dead!", "Midlife crisis"... Tada oni funkcioniraju najprepoznatljivije - energično u funk-metal/hardcore izdanju koje je, nažalost pospremljeno u diskografiju benda iz vremena kada je na gitari bio Jim Martin, ekspert za fuziju stilizacija riffova i adekvatnih novotarijskih tretmana kojima je bendu omogućio značajan korak ka pionirskom generiranju metal žanra u alternativne sfere. Praktički nitko prije njega o metalu nije razmišljao na alternativan način mada je sam pojam undergrounda već naveliko funkcionirao jačanjem skandinavske black/death ekipe tokom 80-ih godina. Tek s pojavom dva najvitalnija FNM albuma "The Real Thing" (1989, USA no.11, UK no.30) i "Angel Dust" (1992, USA no.10, UK no.2) uz termin funk-metal počeo se povlačiti izraz alternativni metal kojim je bend podjednako kumovao rap-metalu, nu-metalu i metalcoreu. Jim Martin je napustio bend 1993. i praktički nestao s velike scene (radio je neke neprimjetne projekte i kolaboracije, jedno vrijeme proveo u bendovima The Behemoth i Fang, te gostovao na albumima Metallice i Primus), a za turneju i potrebe petog albuma "King For A Day... Fool For A Lifetime" (1995, USA no.31, UK no.5) gostovala su čak 3 gitarista - Justin Broadrick (Godflesh), Geordie Walker (Killing Joke) i Trey Spurance iz Pattonovog Mr. Bungle. Na ubjedljivo najslabijem "Album Of The Year" (1997, USA no.41, UK no.7) učestvovao je Jon Hudson, jedan od starih znanaca basiste Billy Goulda, a tada je bend već nadebelo izgubio žestinu, energiju i bilo kakav metal predznak odšetavši u rock s mainstream karakteristikama. Govorkanja o nesuglasicama isplivala su nakon posljednjeg koncerta u Lisabonu 7.IV 1998.kada su trebali krenuti na turneju s Aerosmith; bend se sporazumno razišao, svaki na svoju stranu i punih 10 godina se sustavno nadmetao između sebe brojnim solo izdanjima, kolaboracijama i projektima.
[ Faith No More 2015 ]

Faith No More 2015

U ljeto 2009. su se ponovno okupili nakon 11 godina kada su odavno prekinuli bilo kakve međusobne kontakte. Gould je bio najradikalniji - nije se niti viđao, niti telefonski čuo s bilo kime od njih i nevoljko je pristao na ideju o reunionu jer mu se spočitavalo da je najzaslužniji za odlazak Jim Martina, no Patton ga je nakon višemjesečnog nagovaranja uspio uvjeriti da bend bez njegovog basa može funkcionirati isto kao Stonesi bez Jaggera ili RHCP bez Flea. Održali su niz festivalskih koncerata tokom 2009. i 2010., a onda demagoški izjavili za press da nema bilo kakve šanse za povratnički album jer klima nije bila kreativna i nije odisala zajedništvom. Ipak, to nekakvo 'čudo' se desilo zakapanjem starih nesporazuma, te kako god da je bilo moguće, smirile su se strasti i usredotočilo na komponiranje novog materijala. Svašta su izjavljivali povodom rada da će album biti miks The Cramps, Link Wraya i Siouxsie And The Banshees, ali to su samo neke njihove asocijacije koje u principu nemaju nikakve rezultatski opipljivo-slušljive dokaze.

Daleko od toga da je album neki zbrljotak, 'zmešancija z zaprško' kak' bi rekli naši susjedi Slovenci ili smandrljotak koji im je otpao od ruke samo da ipak imaju konačno neki novi materijal za turneju. Pjesme u osnovi jesu jake i čvrste, lirski dovoljno primamljive za staru publiku, podjednako onu alternativnu ili onu koja ih prije svega zna po komorno-revijalnim hitovima "Easy" (1992, USA no.58, UK no.3), "A small victory" (1992, UK no.29) ili "Take this bottle". Uglavnom, otkako se Mike Patton ošišao i postao prepoznatljiva figura alt-metala kao otmjeni kicoš-gospodin u peglanim hlačama, košuljici i zalizanom frizurom, a ženski dio publike otkidao i uzdisao na njegov gizdavo-skulirani image profinjenog alternativca, istovremeno je i bend postao komercijalnije primamljiviji istaknuvši pop formate za radiofonične upotrebe.



Međutim, gdje je u svemu ovome naglašena gitara? Gdje su metal riffovi? Gdje je psihodelična crta? Gdje su one apstrakcije i neobične figure po kojima je bend uopće i postao toliko poznat, značajan i slavan? Nema ih. Ničega od toga se ne uočava na ovome povratničkom radu koji je ustvari samo nastavak kreativno najlošijeg "Album Of The Year". Ali, niti to nije tako loše kao što bi se moglo procjeniti nakon prvog slušanja. Jest da ovdje nema bomba i razarača poput onih s prva 3-4 albuma, te nema ama baš nikakvih inovacija izuzev u teatralnoj "Rise the fall" gdje se primijeti i djelićak Mr. Bungle cirkuske kompleksnosti (Peđa Vranešević i Laboratorija Zvuka su takve stvari znali daleko originalnije raditi), ali ima vrlo lijepih i solidno urađenih pjesama s mnogo različitih elemenata. Evo, u "Black Friday" se pojavljuje vodeća akustična legato gitara kroz inačicu indie-rocka s eksplozivnim refrenom, u jednom od 3 singla "Motherfucker" Patton se dramatično šegači s onim slojem današnje civilizacije koja neprekidno visi na mobitelima (i to radi strašno ubjedljivo), a u najduljem singlu "Matador" (6 minuta) bend insinuira gothic/post-punk raštimanim klavirom starog Roddy Bottuma i minimalističkim ugođajem s bogatim nadogradnjama kakve su primjerice manjkale jednom od njihovih najizrazitijih sljedbenika - Incubus.



Najžešće teme "Superhero" (drugi singl, znan s koncerata kao "Leader of men") podražava dio duha "The Real Thing" albuma s obaveznim Bottumovim klavirskim dionicama i Pattonovim hip-hop vokalima, a ponajbolja "Separation anxiety" s pletećim basovima donosi prijeko potrebnu psycho atmosferu i razgranatu konfiguraciju gdje Patton vrišti i preko megafona. Da, sve je to FNM onakav kakav znamo uključujući i komercijalni šlih pjesama "Sunny side up" s vodećim klavirom i mekom funk gitarom, te posljednje "From the dead" koja bi zbog revijalnog karaktera mogla postati novi "Easy", ali ne ujutro nakon pijanke, nego nakon karmina voljenog prijatelja ili osobe. I Link Wray o kome su zdušno zborili ovdje ima svoje relevantne utjecaje u pjesmi "Cone of shame" s mračnim ugođajem i specifičnim gitarskim medikamentima 50-ih kao ispalih iz prvih serija "Twilight Zone". Za one koji ne znaju, Link Wray, inače porijeklom Indijanac, bio je kultni američki rocker 50-ih i 60-ih koji je, kako se predaja nastavlja, prvi izmislio prljave heavy riffove, živio je na farmi i nije mnogo pažnje obazirao na show-biz. Imao je 3 strašna singla "Hide and go seek", "Rumble" i najpopularniji "Rawhide". The Cramps i pokojni Lux se ovdje pojavljuju kao duhovi; nema tu rockabilly/psychobilly mjuze, ali ima poetske snage tog velikog i značajnog lika. Lux lebdi kao avet prošlosti ovjenčan slavom i poštovanjem Pattona čiji su vokali izuzetni. On možda i nije 'best of' u rocku i metalu na mikrofonu, ali ima strašan raspon glasa: šapće, pjeva nježno, poludi, vrišti i growla iz stomaka, a zbog toga ga i treba cjeniti. Svestran je i s 50 godina još uvijek se doima kao barem tridesetogodišnjak, onakav kakav je bio na "The Real Thing".

Ne, ovo uopće nije loš album, nimalo, ali nije niti najbolji. Ako mene pitate "The Real Thing" je bio najbolji, uostalom, tamo je i ona sjajna obrada "War pigs" Black Sabbath kada su za Sabbathe gotovo svi zaboravili. Ima u ovih 40 minuta strašno puno prljavog zvuka i opstukcijskih pjesama koje se uočavaju postepeno. Isto kao i na povratničkom Soundgardenu. Polako, FNM nikako nisu bend za odbaciti ako ne 'legnu' na prvo slušanje. Ovdje se prava bit otkriva iza svih tih pojmova o alternativnom metalu, funku i rocku. Ništa nije sladunjavo i naoko plitko, to kod Pattona i ekipe ne postoji, ali ipak nisu toliko važni i značajni kao Black Sabbath, Nirvana ili Soundgarden, no ljudima i milionskoj publici su i najbolji transžanrovski bend 90-ih. S tim se nije za šaliti. Patton i ekipa znaju što rade i svakom fanu su poklonili dio zadovoljstva. Neprijateljstvo na albumu se ne osjeti. Samo profesionalnost, a nakon koncerta svatko će otići svojoj kući. Nema više jointa, fixa, whiskeya i dugih noćnih seansi u parku San Francisca. Deca vrište, žene kukaju, mobiteli zvone, godine prolaze, a bend za svjetski povratak mora imati jasne i konkretne pjesme. Imaju ih. Samo ih treba prepoznati.

Naslovi: 1.Sol invictus, 2.Superhero, 3.Sunny side up, 4.Separation anxiety, 5.Cone of shame, 6.Rise of the fall, 7.Black Friday, 8.Motherfucker, 9.Matador, 10.From the dead

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/05/2015

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Libertin

VEDRAN RUŽIĆ: Libertin (2019)

| 24/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Sol Invictus
  • We Care A Lot (1985)
  • Introduce Yourself (1987)
  • The Real Thing (1989)
  • Angel Dust (1992)
  • King For A Day... Fool For A Lifetime (1995)
  • Album Of The Year (1997)
  • Sol Invictus (2015)

> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*