U vrijeme Eric Satiea, ovo bi bila eksperimentalna glazba. U doba John Cagea i Karl-Heinz Stockhausena elektro-akustika, rockeri bi nakon prvih Brian Enovih čudnovatih albuma iz sredine 70-ih rekli ambijentalna glazba koja bi se sasvim sigurno tokom 80-ih dala strpati u new-age. Alternativci novije generacije 21 stoljeća bi je doživjeli kao post-industrial, dark-wave ili akustični hardcore-drone, a garantiram da bi se pronašli i oni koji bi samo zbog zadnje pjevane pjesme "Vjetar" pronašli elemenata neo-folka i americane.

Svatko može biti u pravu gdje god svrstali ovu građevinu alternativnog minimalizma odsviranog na piano i synth s ponešto blagih harsh distorzija i efekata (nema nikakvih udaraljki, programiranih ritmova, samplova i sličnog). Onaj tko će tražiti svirku ili virtuoznost može zaključiti da autor nema pojma o sviranju isto kao i prvi albumi The Residents, no da li je to uistinu točno? Ne bih se složio.

Ovo svakako nije nadmetanje s tonovima i raskošnim skladovima akorda. Sustav je otprilike vrlo sličan modernoj klasičnoj glazbi 21. stoljeća koja zaobilazi standardne školsko-klasičarske tenzije glazbenih akademija i sve više upija polifoniju, a i dodekafoniju Arnold Schöenberga ističići osnovnu srž - prolog, program, šturi format i namjenu. Onu srž koja se prakticira kod neo-classical i soundtrack/ movie namjene, što će reći da je Stefan Nožica (vokalist zagrebačkog akustičnog dueta Phaneron) vrlo lukavo i dovitljivo mnoge ostavštine iz posljednjih stotinjak godina sabio u ovaj kratak ekspresivan rad od 16 i pol minuta.

Osim intrigantne minimalističke glazbene građe, pa čak jedne od najogoljelijih koje je moje uho čulo u zadnjih nekoliko godina (minornija je od mnogih suvremenih američkih i europskih eksperimentalista novijeg doba), čitav sadržaj je obogaćen i spoken-word prologom "Svakodnevice (uvod)" u kome autor obznanjuje osnovnu hi(p)steriju. Svjesnu ili podsvijesnu, kako god, s mnogim lirskim detaljima unutarnjih strahova i kompromisa od jutarnje gradske gungule počevši od buđenja, one želje da se još neko vrijeme ostane u krevetu razmatrajući smisao novog dana koji nije put u nove pobjede, već u novu depresiju prokletog kapitalizma što je izokrenuo smisao ljudske egzistencije, sve do gužve u tramvajima kada se svi žure na posao u neizvjesnoj panici da će zakasniti. A kad još samo u glavi zaiskri pomisao da se možda u toj gužvi nalazi 'neka jebena budala koja će sve dići u zrak u 3 p.m.'...

Dramatika prožeta u te prve 4 minute prologa vozi ostatkom instrumentalnog materijala sastavljenog u tančine. Potkrijepljena je autorovim prikazom i doživljajem tog ranojutarnjeg meteža kroz kratke piano polu-etide, ustvari polu-vježbe koje bi bez ovako uvjerljivog prologa i jasno naznačenih naziva "Jutarnja hladnoća (pt1/ pt2)", "Izlazak iz stana", "Brzo hodanje" i "Strah od punog tramvaja" bile samo titraji frekvencija u prostoru s nejasnim obrisima i apstraktnim sadržajem koji bi slušatelja sasvim vjerojatno asocirao na štošta, a moguće nikako na direktnu autorovu tematiku. Odnosno, ovo nije glazba u kojoj se uživa u svirci, ovo je na određeni način ekspresionističko-programatska sfera s čistom namjenom nalik na soundtrack s blagom horror paranojom koju na relativno vedriji način finišira jedina pjevana skladba, spomenuta "Vjetar" koja možda ukazuje konkretan smjer daljnjeg rada Stefana Nožice mada mu i ovakav cjelokupni dizajn s pronicljivo-artističkom idejom vrlo dobro pristaje.

Naslovi: 1.Svakodnevnice (uvod), 2.Jutarnja hladnoća (pt1/ pt2), 3.Izlazak iz stana, 4.Brzo hodanje, 5.Strah od punog tramvaja, 6.Vjetar

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 25/05/2015