Iako je općenito uvriježeno mišljenje da textovi na engleskom bolje zvuče, ako je tome tako, u ovom slučaju to je iznimka. Na albumu su (ne)pravedno raspoređene pjesme otpjevane na hrvatskom i engleskom (i to bez zamjerke na izgovor). Pjesme koje su na hrvatskom ostavljaju puno jači utisak, pjevnije su i općenito, bolje.

Prvenstveno tu mislim na uvodnu, Boye, koja je odabrana i za najavni singl. Elektroretro zvukom pomalo podsjećaju na mix Videosexa i Denis&Denis, a retro je ugođaj i tijekom cijelog albuma. Dok sanjam plesna je nostalgija na 80s sintove, a Eho i Srce njene su mračnije sestre.



Another Man Done Gone i Gundown imaju ugođaj Mazzy Star koji su se ispremiješali s Tarnation i ovdje su u prvi plan izbačene gitare, što ni u kom slučaju ne zvuči loše. Međutim ovdje, u odnosu na pjesme na materinjem, čine se kao iz neke druge priče. Lošije priče.

Instrumentalom Hypersensitive, koji je istaknuo sintove u prvi plan, zatvaraju svoj debi album i time daju vremena za razmišljanje o odličnom vokalu pjevačice Ane. Njen glas je upravo inkarnacija pjevačica iz spomenuta četiri benda (koje sam volio i još uvijek volim slušati) i za koji se nadam čuti uskoro i uživo, kako bi me potpuno osvojila.

Inače, Das Rage su duo iz Vukovara, koji čine Ana Bučko (vokal i sintovi) i Zoran Filko (gitara). Ove godine bili su finalisti HGF festivala, na 8. demo festivalu Zaprešić 2015. osvojili su prvo mjesto prema odluci stručnog žirija, a još ih očekuje i finale 49. Zaječarske gitarijade. Stoga, obavezno obratiti pažnju.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 07/07/2015