Hamburg. 1999. godina. Fiona McKenzie, Andreas Voss i Thorsten Carstens počinju svirati i nazivaju se Halma. Bubnjevi, gitara i bariton gitara proizvode jako čudne, experimentalne zvukove. Sljedeće godine pridružuje se Anna Bertermann na basu, a ona zna upotrebljavati i sintove, pa se njihova instrumentalna muzika polako kreće prema nekom repetitivnom post rocku, s ne prenaglašenim gitarama.

Do sada su objavili šest albuma, manje više istog glazbenog izričaja. Jednom riječju njihovu muziku bi mogli opisati kao atmosferičnolijenomutnomračnougodno slušajuća instrumentalna muzika, koja je kao stvorena biti podlogom nekim indie filmovima, njemačkim po mogućnosti. Čak mislim, da bi ih nekako za kraj svoje karijere Wim Wenders mogao angažirati za muzičku podlogu.

Ove pjesme je teško izdvajati, teško opisivati ugođaj u njima, jer će svaki slušatelj na svoj način protumačiti ideje koje se provlače kroz njih. Deep White kao stvorena je za prepuštanje sanjarenju, no ako zatvorite oči, može Vam se dogoditi da Vas, upravo ta putujuća atmosfera, odvede sve do kraja albuma, pa ćete malo pozornije morati slušati neki sljedeći puta. Stoga, svakom ostavljam sanjarenje i putovanje kakvo želi. Probajte, isplati se...

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 23/10/2015