Dan kad sam pisao ovu recenziju jutro mi je počelo s preslušavanjem albuma Stara Mama Benda "Buzdovan". Krepao sam od smijeha. Vokalizmi Alexa Cepuša se uistinu trebaju čuti. Pričao sam nekim kolegama na poslu koji se koliko-toliko kuže u r'n'r, a neki od njih i sami sviraju po rock bendovima, interpretirajući im Cepuševu "Rumeni škorenj", osobito stih 'v časih ko vračam se domov, obiščem čevljarsko delavnico in potem zapojem pesmico ki sam slišal jo že kot otrok: rumeni škorenj, rumeni škorenj, rumeni škorenj tu stoji, pazi da te ne ulovi'. Za crknuti od smijeha! Ali reakcija bistrih glava ujutro oko 8h na poslu za vrijeme jutarnje kavice bila je omalovažavajuća. A i nakon toga, čak i popodne kad svi traže neku zafrkanciju da se opuste. Čak sam dobio primjedbe da je to vjerojatno napravio neki bezvezni pijani Slovenac koji reži i vrišti. A kad sam im rekao da je to njegova interpretacija "Yellow submarine" The Beatles, okretali su s očima. Jedan tip mi je rekao da je taj Cepuš vjerojatno totalni idiot koji ništa ne razumije, a drugi da je sigurno neki hipster u uskim hlačama i pokušava isfurati neku novu furku. Ma ne. Stara je to furka, ali novo izdanje. Uživljeno. Mnogo puta se susrećemo sa starim štosevima koji znaju biti jako zanimljivi ako su nadograđeni novim tenzijama, pa tako ovom prilikom se na ovu pričicu o Cepušu priključuje još jedan slovenski bend koji je za razliku od njega otkačenjaka skroz drugačiji. Radi se o trojcu porijeklom iz Maribora (počeli su cirka 2010.), a na privremenom je boravku u Ljubljani s prokušanom forom rane Disciplina Kičme, Girls Against Boys, zagrebačkih Brujača i beogradskih Sttutgart On Line. Vjerojatno pogađate da im se osnovna glazbena infrastruktura svodi na bas gitaru, bubnjeve i vokal, a kako je to u ova 4 navedena primjera sasvim neupitan kreativni kredibilitet, tako su i ovi Slovenci svojski upregnuli kreativan potencijal da samo s dva instrumenta osmisle vrlo bogatu glazbu u kojoj praktički ništa osobito ne manjka. Oni su Marko Širec na basu (iz Coma Stereo), bubnjar Jure Lavrin (brat Marka Lavrina, nekadašnjeg frontmena We Can't Sleep At Night), te vrišteći vokalist Gregor Kosi (nekoć pjevač Vojitve 8). Usput, Marko Lavrin je producirao ovo djelce van okvira bivšeg benda.

Nafilani su na noise-rock s elementima industriala, post-punka i nekih natruha EBM/electro-punka s obzirom da bas gitaru znaju zamjeniti sa synthom, a bubnjeve ritam mašinom. Pjesme su im jake i moćne (po slovenski močne), žežu vrlo dobrim distorziranim staccato riffovima, maestro Širec na basu je pravi virtuoz uronjen u melodije koncizno gradeći strukture s obiljem efekata, škripova i različitih tretmana, te album u niti jednom trenutku ne zapada u neku predvidljivost. Evo, uvodna "A a" praši opaki noise-rock, dok naredna "V okove" oživljava najbolju fazu post-punka Gang Of Four, The Pop Group, The Fall, The Wire i njihovih nasljednika - Girls Against Boys. Svatko bi pomislio da je ovdje u igri još barem jedna gitara. Živahna "Brecht" kompaktno je razdvojena na dva dijela: prvi evocira furioznost Repetitora, a drugi je psihodeličan, eksperimentalan i uronjen u sludge/doom sa stihom 'in današnji premaganci bomo jutrašnji zmagovalci'. Elektronski mračan minimalistički komad "Gobci (foreva)" podsjetiti će na Borghesiu i Tuxedomoon (u vrlo sličnom stilu je također i himnična "Pridi k skupini"), dok je posve zvrkasti noise-rock "Ljudmila" poput Kičme s debija "Sviđa mi se da ti ne bude prijatno" otpjevan na nekom neobičnom iskrivljenom jeziku gdje i Gregor i Jure izvikuju posve neartikulirane riječi. Iskreno, ama baš ništa nisam razumio, no efekt je odličan. Prava minimalistička majstorija upriličena je u "Z obema rokama" gdje bas pokazuje sjajnu usredotočenost na jednostavan kompozitorski obrazac prizivajući "Unknown Pleasure" Joy Division u grandioznoj dramatizaciji kretavši se od posve tromog početka do eruptivne eksplozije mjestimično prošarane i efektima (hm, elektronskim, tko bi znao?), a dokaz uloge Borghesie je i čuveni stih 'in všeč ti bo vonj/ ni upanja, ni strahu'. Prazniji hod se osjeti tek u jednostavnom noise-punku "Psihijatrija", dok umjereniju "Iz obrazov molčečih" spašava obilje vokalnih efekata (delay/reverb). Pred kraj pristiže sjajno napucan komad "Topla voda" gdje niti epitet post-punk/noise-disco nije stran što bi Johnny Lydon koncem 70-ih protumačio 'tko je prije P.I.L. ikad slušao bas gitaru u rocku?'.

Trijumfalna završnica ovog izuzetno uzbudljivog albuma dramatično je prožeta kroz elektro-akustiku monumentalnog minimalizma naslovne mračne laganice "Jate" samo s korištenjem vibrafona i poetski repetirajućeg stiha 'in kakšne jate smo vzgojili, tovariši?' (jate = jato).

Stil benda je vrlo jednostavan, no svirački, vokalno, kompozicijski i produkcijski odlično izglancan. Pjesme su raznolike, kreativno osmišljene, imaju svoje 'ja', svoj gard, stav i ponos šta i kako se može napraviti dobra pjesma samo s dva instrumenta a da pri tome ima i angažiranu poruku u svojoj borbi protiv imperijalističkog diktatora. Premda su po promotivnom fotosu vrlo mladi dečki, njihova lirsko-glazbena šarža je pedagoška, punkerski usmjerena na višesmislenim relacijama da svaka naredna repeticija slušanja može izazvati novo tumačenje. Meni je jedino šteta što ovaj album nisam dobio koncem 2014. kada je i objavljen da se uvrsti u red najboljih regionalnih izdanja. Usput, donio mi ga je naš terapeut Ficho sredinom listopada 2015., a tad je već prošlo skoro godinu dana od njegove realizacije.

Naslovi: 1.A a, 2.V okove, 3.Brecht, 4.Gobci (foreva), 5.Ljudmila, 6.Z obema rokama, 7.Pridi k skupini, 8.Psihijatrija, 9.Iz obrazov molčečih, 10.Topla voda, 11.Jate

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/11/2015