Izađeš iz Walesa, prođeš Bristolski kanal i eto te u Portisheadu. O bendu se već sve zna, ali o gradu manje. Sljedeći je Bristol, prvo rimska, zatim britanska luka za šverc robova, duhana i vina, a i od tamo su pronašli Ameriku (za Ragnara još ne znamo). Iz toga grada stižu i The Falling Stacks, noise punkeri po mom osobnom sudu neloši.

Na coveru me dočekala ovca koja grize ogradu i naslov. Zajebano. Album se zove No Wives. Kad spojiš ovcu i naslov dođeš gdje možda i ne bi htio/htjela, ali to je trenutno manje važno. Unutra je 10 pjesama raspoređenih u 35 minuta. Pankerski. Zaboravih napomenuti da su albumu predhodila 3 EP-a, no bend me nije toliko odvalio da se odlučim potražiti ih i preslušati.

Na prvo slušanje album mi je bio koma, no često mi se to desi pa sam ga preslušao još dva puta. Od utjecaja najviše sam čuo (nažalost pomalo očekivano) Fugazi i Sonic Youth. Nešto me podsjetilo i na Shellac (poslušaj ako voliš ovaj đir), malo na No Means No i Minutemen (ali više kao neko njihovo bolesno dijete). Uglavnom osjete se, ali ne dominiraju i to mi je jedan od pluseva albuma.



No Wives otvara "Pool Party" - možda moj favorit albuma. Česte izmjene ritma i melodije, puno agresije i iskrenosti. Bubanj melje. Tekstove neću komentirat jer ih ni ne razumijem pošto imam osjećaj da ga se pjevač trudio dobrano ispljuvati tokom deranja. Direktna i super tempirana pjesma. "Dust Motes" mi je bila previše Fugazi pa sam je preskočio. Inače 2. stvar na albumu. Kod "Section and Sub-Sections" mi se svidio izlet u punk/rock, dok mi je melodija koju su vodili gitara i bas u spori m dijelovima katastrofalna. Finalni noise mi je isto kul, ali mi je opet basist pljunuo na sladoled. 4.i 5. pjesma su mi bile preanksiozne i tjerale me na nervozu i njih bi naveo kao najlošije stvari na albumu. Sljedeća petominutna "A Fly Would Slide" mi je, uz uvodnu, najdraža na albumu. Njen uvod bi se slobodno mogao skratiti za pola jer, realno, kome se da čekat minutu da počne pjesma. Prvi put se provukla lijepa melodija vokala i gitara koja se ponavlja dovoljno puta da ti uđe u glavu. Čak su mi i ova gađanja nota na gitari u laganim dijelovima super. Kad ono gotova pjesma, jako dobrih 5 minuta.

"Seven cuts" je možda najkreativnija pjesma na albumu, ali definitivno nema ono što bi je gurnulo u prvi plan, dok "Silverware" uvod toliko podsjeća na Immigrant song da me boli duša dok čekam Planta da krikne. To se naravno ne desi jer slušam The Falling Stacks , grozim se i prebacujem na sljedeću. Predzadnja pjesma je "Double Scull". Na njoj se ponavlja boljka cijelog albuma, a to su brutalni žestoki dijelovi koji cijelo vrijeme bivaju ispresijecani laganim, napornim i dosadsnim dijelovima koji onemogućuju da pjesma prenese energiju i izbije me iz cipela. Razmišljam kako bi dobro bilo da nema tih napornih dijelova… "New Dog" zatvara album. Vrlo melodijski repetitivna pjesma, ali ritmički vrlo zanimljiva i nabijena energijom. Mislim da pjeva o svom novom psu, a stvar sadrži par prekrasnih noise dionica za koje mi je žao da ih nema više na albumu.

Sve u svemu rekao bih da je ovo jedan prosječan album vrlo potencijalnog benda koji bi mogao napraviti nešto više od sebe u naredno vrijeme pogotovo ako bubnjar ostane ovakav, basist prestane brijat u nepoznato i snime nešto gdje ću razumjet što pjevaju. Ono što im najviše želim je da prestanu svaku pjesmu radit na način brzo/sporo/brzo/sporo i tako u nedogled. Tada ćemo sigurno imati jedan jako dobri novi hc/noise/punk/rock bend na tragu svojih britanskih prethodnika.

ocjena albuma [1-10]: 6

aurelijan // 20/11/2015