home > mjuzik > The Black

kontakt | search |

ASKING ALEXANDRIA: The Black (Sumerian Records, 2016)

Malo čudno, pa i neshvatljivo da je alfa i omega Ben Bruce odlučio promijeniti vokalistu u trenutku kada su dosegnuli sam vrh svjetskog metalcorea. Štoviše, on je bez nekih posebnih natezanja dozvolio bivšem Danny Worsnopu koji je uz to svirao i klavijature da ode u supergrupu We Are Harlot istom uposlivši na tom zadatku Denisa Shaforostova ili kraće Stoffa iz ne osobito znanih bendova Make Me Famous i Down & Dirty. Prvi rezultat te nove suradnje bio je singl "I won't give it" objavljen još u proljeće 2015. koji se pošteno odvrtio na svim relevantnijim radio programima što preferiraju rock i metal, te je možda čak i na račun preforsiranog emitiranja postao dosadan i predvidljiv nagovjestivši sumnje da će album s njegovim vokalom otići u mekšu stranu blisku Linkin Parku. Sam Wornsnop je prokomentirao singl riječima 'drago mi je čuti da ovakvo sranje još uvijek može snažno zvučati'. Zaredali su potom nastupi na ljetnim open-air festivalima, američka turneja s Bullet For My Valentine i još 4 najavna singla koji i praktički drže najjači temelj albuma.



Kronološki gledano, prvi od njih, odnosno, točnije drugi "Undivided" je najmoćniji po tempu prešaltavši u hardcore balaste, ali je lirika poprilično blesava do podsmijeha što je vrlo čest slučaj na albumu. Naslovna "The black" s ponajboljim stihovima i četvrti singl "Let it sleep" se vraćaju u pravu otadžbinu metalcorea, poseže se za atmosferičnim sekvencama, gordim arijama, kompleksnijim aranžmanima protkanim klavirom i vrlo dobrim Stoffovim vokalnim prilagodbama gdje podjednako umije koristiti i krikove i 'clean', a i šaputavije dionice mada glasovno i nema osobiti raspon. Posljednji, peti singl "Here I am" eksperimentira s hard-rock baladičnošću što ispočetka funkcionira sasvim solidno u izmjenama post-rock/metal fraza, no kako odmiče osjeća se da ponestaje očekivane kulminacije što se može reći i za lagani orkestrirani komad "Gone", te spomenuti "I won't give it". Neke od najboljih vokalnih uradaka Stoff pruža u "The lost souls" pokazujući sposobnost za visoke registre, dok je preostali dio materijala predvidljiv stil benda koji se ipak odvaja od standarda postavljenih na prethodnom proslavljenom albumu "From Death To Destiny" (2013, UK no.28, USA no.5), ali to još uvijek ne štima dovoljno autorski jako u legitimnom aspektu šlepajući se za primjerice Of Mice And Men. Još ponajveći problem se vrti oko stihova koji su na prošlom albumu donekle sazrijeli, a sada su opet u ovisnosti oko Stoffove interpretacije, pogotovo u snažnim komadima "Just slave to rock'n'roll" ili "We'll be ok" koji na račun neujednačenog intenziteta ostavljaju smiješan, pa i loš dojam.

Dobro, sad koliko im se može zamjeriti s obzirom da je Ben Bruce svjesno ušao u komponiranje pjesama nalik na svjetonazor omiljenih mu bendova Guns'n'Roses, Van Halen, Avenged Sevenfold i Slipknot težeći prema arena-rock stilizacijama u metalcoreu nije nikakav osobito poguban prekršaj, ali kad se sve sabere na hrpu, ovih 50 minuta ipak ostavlja neuravnotežen odnos loših tekstova i relativno solidne glazbe. No, spram onoga što se inače u metalcoreu kao godinama najkomercijalnijem tvrdom žanru dešavalo unazad barem 3-4 sezone "The Black" je samo prosječan album koji žanr vidljivo odgurava od stvarnog metala ka mekšim pop-metal/hard-rock formama u koje su uplovili Parkway Drive i očito je da mnogi, pa i Asking Alexandria idu u tom smjeru što po svemu sudeći ne smeta njihovim fanovima. U Americi dosegnuti no.9, a u domovini Britaniji najbolji rejting karijere (no.15) ogroman je uspjeh. Možda s idućim, tko zna, puno mekšim albumom napucanim 'finjacima' od hitova s ponekom baladom gdje Bruce više neće osobito preferirati žestoke riffove, a moguće i zaboraviti na metalcore dođu u priliku i za još komercijalniji rezultat. Jer kako stvari idu, sasvim komotno bi se takav rasplet mogao i desiti.

Naslovi: 1.Let it sleep, 2.The black, 3.I won't give in, 4.Sometimes it ends, 5.The lost souls, 6.Just a slave to rock'n'roll, 7.Send me home, 8.We'll be ok, 9.Here I am, 10.Gone, 11.Undivided, 12.Circled by the wolves

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 26/04/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Howl

JOHN FOXX & THE MATHS: Howl (2020)

| 31/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Engele, bengele, banda svira...

PARTLEKI: Engele, bengele, banda svira... (2020)

| 27/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The Gereg

THE HU: The Gereg (2020)

| 16/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Si kak jen

OGENJ: Si kak jen (2020)

| 10/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: White Lazy Boy, EP

MELVINS & MUDHONEY: White Lazy Boy, EP (2020)

| 06/07/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: The Black

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*