Ovaj oxfordski indie bend osnovao je Dave Bayley 2012. godine, a u grupi s njim su još i Drew MacFarlane kao gitarista, basista Edmund Irwin i bubnjar Joe Seward. Kako to obično biva u zadnje vrijeme, svaki od muzičara ima još uz sebe i neke stvarčice da može okretati ili stiskati gumbiće, kako bi se desio puniji i različitiji zvuk od onog klasičnog gitara, bas bubanj. Tako je i s Glass Animals.

Već s prvim singlom, Black Mamboo zaintrigirali su publiku čudnim ritmovima koji su bili križanac nekog trip hopa i ambijentalnih ritmova iz toplijih krajeva. Slično je bilo i s ostatkom prvog albuma, kojeg su nazvali "Zaba". Taj album i bend ušli su mi u kategoriju "festivalskih bendova", protiv kojih ne bih imao ništa da ih pogledam na npr. INmusic festivalu, no nekako mi nisu sjeli kao bend "za po doma". U istoj su kategoriji bendovi već viđeni na spomenutom festivalu, a to su Bombay Bicycle Club ili MGMT, odnosno prošlogodišnji Django Django ili Yeasayer.

Dvije godine intenzivnih putovanja i skupljanja iskustava ostavile su trag na bendu, što se i čuje na albumu. Iako se uvijek očekuje, onaj "problematičan drugi album", pogotovo nakon relativno dobro prihvaćenog debi albuma, Glass Animals imali su sreće i znanja prebroditi to na najbolji mogući način.



Već s prvim singlom, Life Itself, moglo bi se zaključiti da nema ništa novo u njihovim životima, a opet, on odiše iskustvenom svježinom i željom za nečim drugačijim i boljim. Youth, novi singl, pruža neku nostalgičnu atmosferu koja će svakog odraslog asocirati na bezbrižnost dječjeg života, dok je Season 2 Epizode 3, kao treći singl s hip hop ritmom i zvukovima iz prastarih igrica nešto sasvim treće, a text ove pjesme je pravo otkriće.

"My girl eats mayonnaise from a jar while she's getting blazed"

E sad, ako ste mislili da su odmah na prve tri pjesme ispucali sve potencijalne singlove, prevarili ste se. Jer takvih pjesama na ovom albumu ima još pregršt. S Cane Shuga smo opet u hip hopu, Take A Slice svojim rifovima tjera na ples, dok Agnes s melankoličnom klavirskom dionicom savršeno zatvara album.

Međutim, u tišini nakon Agnes, dolazim do pitanja, zašto je sve tako brzo gotovo, kad je moglo još. Jer, imam osjećaj da Glass Animals nisu otkrili sve što mogu i znaju, nego su nam samo, nakon prilično konfuznog debi albuma pripremili poslasticu. A znate kakva je situacija s poslasticama. Ne smiješ ih konzumirati u većim količinama.

Time su se Glass Animals, premetnuli iz "festivalskog benda" u "čekamo treći album" bend, pa da vidimo u koju ladicu ću ih spremiti. Ali, svejedno bi bili dobri za sljedeći INmusic.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 22/09/2016