Naziv benda asocirao bi na neki black metal, no u principu ovdje nema niti blacka, a niti metala. Ovaj kvintet s francuskog sjevera (Saint Jans Cappel) postoji već nekih desetak godina, koketirao je s brojnim žanrovima na prethodna tri izdanja zanimljivih naslova "Kako izgraditi kočiju", "Kako zamisliti most među krugovima" i "Kako vidjeti iza polja" (dva albuma i jedan EP) uključujući mathrock i screamo, a ovo što se nalazi na ovih 28 minuta trećeg albuma prozaičnog naziva "Prazne boje" su uistinu 'prazne boje' post-rocka.



Po prvi puta ne postavljaju imperativno pitanje već neki mogući odgovor na vlastita psihodelična propitivanja u okružju lagodnog oportunizma ishlapljelog žanra koji je već i bogu i vragu dosadan. Pastelne atmosfere oivičene kombinacijama nježnih staccata, dinamičkih melodijskih tremola, žestokih eksplozija i nezaobilaznih krešenda jedino su vokalno potkrijepljene u sporadično izazovnom komadu "Rust". Sve ostalo se već na stotine puta čulo kod svakog ranijeg srodnog benda, tako da im definitivni prelazak u ovaj žanr dođe kao Kraljeviću Marku dolazak na Kosovo. Istina, album je solidan temperamentni koktel na pragovima aukcije krhkosti osjećaja i finoće nijansiranja akvarela s pastelom delikatno šarajući kratkoćom izvedbe 7 kompozicija u 28 minuta, ali teško podnošljivo breme žanrovske prezasićenosti ovakvim klišejima koji su odavno 'passe' ne mogu barem u ovome trenutku izazvati ništa više osim simpatije s lamentacijom da je sve ovo puno uzbudljivije funkcioniralo prije 15-20 godina.

Naslovi: 1.Monochromic synesthesia, 2.The grey heart blues, 3.Blue ruin, 4.I always thought that one day everything would be settled, but everything just went black, 5.Alors on est là, a pisser sur du cuivre..., 6.Rust, 7.Vert-de-gris

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/10/2016