Portugalskog gitarista Norberta Loba imali ste prilike upoznati na ovim stranicama putem njegovog šestog albuma "Muxama" (2014), a Oba Loba mu je projekt kojeg vodi s bratom Jõao-m, inače bubnjarem i sampleristom koji ima svoj Jõao Loba sextet što je, dakako uključen na ovaj album. Njih dvojica su u principu većinski potpisnici glazbe na ovome drugom albumu, mada poneke potpisuju klavirist Giovanni Di Domenico, klarinetist i flautist Jordi Grognard, violinistica i trubačica Ananta Roosens, te kolaborativno jednu Jõao Nicolau koji nije član benda. U postavi su još vokalistica Lynn Cassiers koja je vrlo malo zastupljena, više u narativnom pogledu, te Niels Van Heertum na tubi koja daje jako dobar šmek svojim baritonom. Opisati glazbu benda je vraški zadatak jer u ovih 8 kompozicija provlače svašta, uglavnom u vrlo senzibilnim tonovima od ambijenata, jazzy konotacija, folka, popa i mnogih improvizacija po slobodnom nahođenju jer su izgleda svi muzičari vrlo dobro potkovani instrumentalisti što vješto barataju svakim terenom u kojeg se upuste. Jedina plesna "Honiara" mogla bi zavarati svojom lepršavom vedrinom i toplim ženskim prostornim vokalima (bez teksta) u koje se upušta i Ananta s 'claphands' efektima da se ovdje radi o sljedbenicima zadnje pop faze Stereolab, međutim ostatak materijala je kompletno drugačije vrste. Prožet je kombinacijama akustične staccato gitare, ima ponešto i distorziranih solaža, te obilja melodičnih gradacija sa čistim atmosferičnim oscilacijama između minimalizma i orkestracija nadohvat moderne klasične glazbe. Svaka kompozicija, a uglavnom su instrumentali, poredani su u dinamičke aranžmane koji se gotovo pretapaju iz komada u komad tvoreći na određeni način simfoniju od skoro 40 minuta.

Nakon prilično prozračnog uvodnika slijedi razvučeni "Macarrones" koji insinuira neke od znamenitijih faza David Sylvianovog opusa poput spoja one sjajne ambijentalne pop-pjesme "Nostalgia" (album "Brilliant Trees"), ambijenata s "Gone To Earth" i kolaboracija s Holger Czukayom. Drone nije daleko od toga. "O funâmbulo sonâmbulo" je tugaljiva poput fado karmina, kratka "Chuva no zinco" minimalistička a'la The Necks s pretapanjem u naslovnu "Sir Robert Williams" koja pak pokazuje eksperimentalne sklonosti sa sitnim melodijskim jazzy ubodima potisnutim u pozadinu, a u njoj se ujedno pojavljuje i spoken-word, no o čemu prigušeno zbori Lynn nisam shvatio. Isto kao niti jezik na kome priča, engleski, portugalski, nizozemski, neki drugi, hm... S druge strane "Basma-tea" je posve neobičan komad koji se doima da će eksplodirati u space-rock sinergiju duhača, gudača, klavira i električne gitare, no to se ipak ne događa čuvajući koncentraciju za završni psycho "Lentilhas" s repetirajućom melodijom u dvije-tri izmjene tempova, ha, pa nešto poput pop-isticiranijih Tuxedomoon.

Elem, ovdje ima uistinu svačega u glazbenom pogledu i to prilično neodređenog, ali vrlo muzikalnog i melodičnog bez obzira na neke apstraktnije poteze. Za njihov prvi album "Oba Loba" kritičar Clive Bell iz magazina The Wire je dobro primjetio izjavivši da su njihovi 'hibridni instrumentali kanibalizirajući za popularne pjesme', odnosno, da se nadovežem, izjedaju pop scenu svojim kombinacijama svega i svačega u vrlo nježnom i nevinom tonu. Ovom prilikom su takvim suptilnim finesama dočarali poznatog rudarskog istraživača, škotskog Sir Robert Williamsa (1860-1938) koji se između ostalog obreo i u nekadašnjoj Portugalskoj Zapadnoj Africi, danas znanoj kao Angola gdje je u lučkome selu Loba po njemu prozvan željeznički kolodvor. A da li su braća Norberto i Jõao upravo potomci portugalskih doseljenika u Angolu, posve mi je nepoznato, no neke jako dobre čarke karizmatičnosti u svemu ovome itekako ima.

Naslovi: 1.Legionella, 2.Macarrones, 3.O funâmbulo sonâmbulo, 4.Honiara, 5.Chuva no zinco, 6.Sir Robert Williams, 7.Basma-tea, 8.Lentilhas

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/04/2017