BREM: Čarobno skrivnostno potovanje narednika Popra, EP (Slušaj najglasnije, 2017)
Prije samo nekoliko mjeseci sam napisao za drugi album skupine Brem, taman negoli što sam išao na zasluženi godišnji odmor, da 'tretji' album 'visi u zraku' i vidi, vidi… Zbilja se dogodio. Samo da približim, ovo je duet bend naša dva jako, jako dobra poznanika na ovim stranicama - celjskih Aleksandera Cepuša i Matej Krajnca koje apsolutno ne treba posebno predstavljati jer je o njima ovdje već toliko toga rečeno da bi se komotno mogla sastaviti čitava enciklopedija o njima. A zašto i ne bi?
Još prije mi javio Alex Bass (aka Actoon, Actooon, Aleksander Cepuš, ex-Lokalne Pizde, ex-Don Metnony Band, ex-Celjski Grofje, ex-Phenix, ex-Veronique…) da ga stvarateljstvo više ne zanima, ali da će tu i tamo još ponešto možda snimiti, onako za svoj gušt, što svakako razumijem jer je kao i ja već u popriličnim godinama od pola stoljeća na hrbtenici kad ljude sve manje i manje impresionira izmišljanje nečega novoga u svojstvu da bude ako ne samodopadan ili egocentričan, narafski autorski legitiman, da ne kažem poseban kakav je bio i frcao ekscentričnošću otkad ga poznajem, a znam ga još iz onih najluđih faza 80-ih jer smo zajedno bili drugari u bivšoj JNA, onda barem na bilo koji način kreativan što ima svakako svoje posljedično-uzročne manifestacije najuže vezane uz životne svjetonazore da se više nikome ne treba dokazivati tko je, što je i kakav je. Aleks je posebna sorta karaktera. S njime se može biti jako dobar prijatelj na duge staze, ali i u sekundi zaratititi oko nerazumjevanja u nekim sitnicama. Plane poput vatre bujicu agresije, a onda mu nemoj biti blizu… Međutim, jako je skuliran i umije se koncentrirati staloženo na zadatak, posebno onaj umjetnički koji mu se, recimo, dodjeli, ako on u tome vidi neki svoj osobni užitak.
Sjećam se tako baš upravo jedne zgode iz JNA kada smo zajedno služili u ljubljanskoj kasarni Šiška prije točno 30 godina. Ja sam nešto prćkao kao urednik vojničkog časopisa (a radio sam i na razglasu, uređivao, čitao vijesti, puštao muziku, ono starinski DJ onemanshow s gramafonima i trakama), a tadašnji zapovjednik kasarne me zamolio da se prilikom novog broja tog vojničkog časopisa pronađe i neka karikatura, neki strip, tako nešto. I šta drugo - upitah Aleksa oće' li napraviti strip, a ono, ha-ha-ha, nacrtao ga je flomasterom, crno-bijeli format s nekoliko, stripovski rečeno 'kaiševa', moguće da je bilo desetak crteža kako tadašnji zastavnik budi jednog vojnika riječima 'ja sam sveti Petar'. Zapovjednik kasarne je crko' od smijeha kad je vidio Aleksov rad, trebao je biti objavljen u tom vojničkom časopisu, ali su se, naravno pojavile cenzure prije štampanja, pa je na koncu strip objavljen, ali s drugačijim ispravcima koji nisu spominjali religiju i svetog Petra i vojnički čin dotičnog (mislim da je bio zastavnik), ali fakat, to je sve istina koja nije kao takva smjela izaći na vidjelo, makar i kao karikaturni strip na jednoj stranici formata A4 za vojsku u kojoj je bilo najmanje 4-5 vrsta različitih religija, a naravno i dogmatizacije Vatikana ispred komunističke partije premda su svi slavili i Božić i Uskrs i Bajram i hvalili se sa bar micvom, Ramazanom i neutralnim jugoslavenstvom i svačime još. JNA je bila sjecište mnogih religijsko-nacionalnih skupina naroda i narodnosti koje niti bivša velika država nije mogla s nikakvom političkom, kulturnom ili univerzalnom strategijom pretvoriti u 'jednoumlje' jednog naroda i jedne politike. To ne mogu niti Španjolci, niti Englezi, a niti Francuzi ili Nijemci. Narodi su narodi, imaju svoja obilježja, svoju kulturu i svoje običaje do kojih drže, a naposljetku i svoj jezik i svoju jako veliku vrednotu - autohtoni umjetnički izričaj.
Brem je u ovome kontekstu jedan sasvim pitak obračun s vrlo sličnom 'pretklošću' (poviješću) u kome je Krajncov doprinos izuzetan, ali čisto sumnjam da bi bio takav da nije ovdje Aleks. Ovo je naime jedan jako zanimljiv materijal od svega nepunih 14 minuta na kome se evociraju uspomene na sjajni album The Beatles "Sgt. Papper's Owner Lonely Hearts Club Band" iz 1967. godine, čuvene ploče koja je uz Hendrixa i Frank Zappu tih godina evocirala stanje LSD-a, tada slobodnog društvenog opijata koji je izazivao halucinogene reakcije pune različitih filmova u glavi, stanja poput sanjanja i različitih metamorfoza što su otvarale mnoštvo dimenzija slobodne svijesti. Dakako, njih dvojica su prišli bazično tematici s time da Aleks u ovome slučaju samo svira gitaru i svoj prepoznatljivi bas, a kao treći im se dodao još jedan vrsni mladić na solo gitari - Peter Bulovec za kojeg nemam podataka tko je i što je, ali u ovoj kombinaciji ostavlja impozantan dojam.
Drugi impresivan podatak jest da je Aleks rođen baš upravo 1967. (isto kao i ja), te da su mu The Beatles jedan od ako ne najboljih bendova, onda barem jedan među desetak najboljih čije pjesme, kao i Matej zna u tančine. A The Beatles su bili to što jesu, znamo svi tko su bili, no ovdje je riječ o jako dovitljivoj dramaturgiji Krajnca koji nevjerojatnom snagom kreativne inspiracije vrši inverzije čitavog albuma saževši ga na samo 5 pjesama. Narednik Poper po slovenskom iliti na hrvatskom Papar ili Biber (ha-ha-ha, Justin Biber) je sinonim ustvari za fićfirića, nekakvog probisvjeta koji kroz služenje vojsci i domovini želi postići veliki rezultat: barem ostati zabilježen u državnim dosjeima kao ratni velikan kad je nitko i ništa u privatnom životu. Iz Krajncove poetike se jasno saznaje da je narednik Poper volio čitati, noći i noći je proveo u potraživanju za adekvatnim životnim potezima, divio se filmskim zvijezdama kako su neke stvari tako lako moguće ostvarive samo što je Poper vrlo plašljiv, čak i psihički-mentalno neuravnotežena osoba koja nikad nije doživjela pravu ljubav oslanjajući se na mišljenje vlastite majke. Volio je preuveličavati stvari pored šanka da mu se ime spominje po enciklopedijama i stručnoj literaturi, da bi na koncu otišao od kuće jer je nesretan kao i mnogo r'n'r klinaca iz 60-ih i 70-ih što su znali prepričavati svoje varijante sličnih životnih putešestvija (a vrlo slične teme su prerađivali The Fall, Johnny Cash, The Clash, Bryan Ferry & Roxy Music…), te mnogih knjiških fabula ovom prilikom u tugaljivu priču koja ima dinamičke relacije poput Stephen Kinga. Matej se kao majstor dramaturgije poslužio svojim viđenjem ne(s)pretnog Popera prepustivši stilske glazbene karakteristike Aleksu koji se poslužio referencama blues-jazza u tango tempu ("Narednik Poper in njegova zaprisega"), te većinom baladičnošću ("Norec na hribu", "Odhajaš od doma") da bi jedini stisak na distorziju, ali vrlo kratku zarašpao u završnoj temi ("Čarobno skrivnostno potovanje") koja nema dodirnih točaka s beatlesovskom LSD fabulom, ali se jasno naziru životne halucinacije da je rola glavnog lika sputana kojekakvim predrasudama satkanih od različitih kompleksnih biografskih okolnosti koje niti u stvarnim relacijama ne mogu polučiti neke bolje rezultate za sretniji rasplet mirnijeg i ne toliko neurotičnog opstanka ispunjenog anksioznošću i unutarnjim paranojama.
Kako nema mnogo materijala s obzirom da je čitava građa sažeta na kratke pričice i sličice s obiljem inverzija, pa i paradoksa spram originala, rukopis i zvučna kulisa nisu nimalo adekvatni izvorniku; tim bolje. To je ovome gitarističkom trojcu dalo pozamašan vjetar da se izrazi svojim rukohvatom dosjetki ne prativši suhoparne metode klišejizma tipičnih obrada ili prepravaka. Izvornik je samo poslužio kao nadahnuće za posve drugačiju priču u kakvoj se Matej novelistički snalazi bez ikakve spisateljske muke ne tražeći niti od Aleksa da podari svoje varijante jako dobro znanih klasika koji su po mnogim stručnjacima i enciklopedistima ionako vrh vrhova r'n'r umjetnosti. Pa naposljetku, čemu previrati po mnogo puta obrađivanoj materiji kad je Matej ionako lumen za prekrojavanje?
Naslovi: 1.Narednik Poper in njegova zaprisega, 2.Norec na hribu, 3.Tvoja mama bi lahko vedela, 4.Odhajaš od doma, 5.Čarobno skrivnostno potovanje