Nesuvislo je tvrditi kako današnja pop glazba pati od jednoličnosti. Naprotiv, jednoličnost je baš upravo prepoznatljiva karakteristika popularne glazbe odvajkada s obaveznim izuzecima koji zabljesnu sezonskim hirovima bez obzira na žanr još tamo od vremena swinga, kancone, šansone i bubblegum popa sve do takozvane moderne contemporary produkcije.

Luksemburški trojac Monophona u tome nisu nikakav izuzetak, a i teško je tako nešto očekivati nakon prva dva poprilično dosadna albuma. Jer kako god da se uzme, njihova baza zasnovana na trip-hop e(ste)tici je već sama po sebi monotoni davež s uglavnom linearnim minimalističkim interijerom malčice pojačanim indietronicom, ponekim amplificirano-akustičnim gitarskim sekvencama i filovima laid back harmonija koji su ovaj puta uronjeni u nešto mračniji dekor sa živim tempovima perkusija Jorsch Kassa isprepletenim programiranim pasažima techno DJ-a i producenta Philippe Chook' Schirrera. U principu nije riječ o nimalo bljutavoj ili trivijalno prozirnoj glazbi, uostalom takve sličnosti nalaze se i na našem regionu u obliku Goribor, De Tour, Nipplepeople, Natalie Dizdar… što će reći da ima suvremenu dušu radiofoničnog popa, no ruku na srce, svi oni pate od stilskog klišeja površno uređenih aranžmana s očekivanim, ciljanim efektom u kome je glavni zadatak ostvariti neki hit pogodak dok ostatak materijala manje-više služi samo za popunu prostora. Ni sam se više ne mogu sjetiti koliko sam se pop albuma naslušao uporno tražeći osim zadanog usmjerenog singla još nešto, da ne kažem 'više i bolje', te se gotovo svaki puta razočarao na račun striktno ponuđenog komercijalnog sadržaja, onog bez daha umjetničkog ili iole ozbiljnijeg. A paradoksa li, evo promoter ovih Luksemburžana Creative Eclipse Promotion tvrdi da se radi o 'art' bendu, ma svašta. To se može prodati relativno mlađim hipsterima za koje su i Morcheeba i Depeche Mode art bendovi, a tu onda prestaje bilo kakav transparentniji diskurz.



Jedno od nužnih zla Monophone je, istina, vrlo lijepi i senzualan falsetić Claudine Muno, no nimalo joj ne bi škodilo da si uzme višemjesečni tečaj pjevanja s najobičnijim vježbama što se sve može dočarati vokalom. Sve njene dionice su gotovo u tančine iste, uhvaćene u klopku potišteno gnjecajućeg šablona iz kojeg se nikako ne može iskoprcati premda ima sasvim solidno korespondiran libreto za življu i dramatičniju izvedbu - djelomično poluangažirani koncept razočaranih i neispunjenih snova o današnjem svijetu punom netolerantnosti na lažnim provođenjima ljudskih prava i demokracije. Što jest - jest, blago su kritički osvješteni s maleckom dozom frustracije i pritajenog bijesa, ali Claudine jednostavno iz stiha u stih zapada u samozadovoljnu patetiku da čak niti potencijalno jače pjesme poput laganica "Folsom prison" i "To the wall" pod očitim utjecajem zadnjih radova Depeche Mode, zatim Kraftwerkovska "I will be wrong", najplesnija "We'll be alright" i dotjerano najjača "Tick of a clock" ne pobuđuju prijeko potrebitu porciju adrenalina koji bi naveo, ako ne na plesni podij, onda barem na neki značajniji podstrek, feedback, osjećaj ili bilo kakvu reakciju za razdrmavanje kardiograma.

Naslovi: 1.Courage, 2.Tick of a clock, 3.Here after, 4.The benefit of the doubt, 5.Lada, 6.To the wall, 7.Folsom prison blues, 8.I will be wrong, 9.The hours, 10.Hospital for freedom, 11.We'll be alright

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 01/03/2018