U posljednje se vrijeme mogu čitati članci koji pričaju o provedenim istraživanjima čiji rezultati daju na znanje da prosječni glazbeni konzument prestaje s istraživanjem i otkrivanjem nove glazbe nakon 30e godine. Vjerujem da je to i istinito, a kako se nisam nikad nalazio u tom prosjeku, i dalje, skoro 20 godina iznad te cifre i dalje pokušavam naći nešto uzbudljivo i novo u novim izdanjima i izvođačima.

Danas, zahvaljujući internetu i raznim servisima, to nam je puno lakše nego prije 10 ili više godina. Tako, koristeći Deezer, nerijetko odaberem opciju "new alternative" ili "new indie", pa slušam svašta novo.

U jednoj od tih playlisti zapela mi je za uho pjesma Three oh Nine, izvođača Fenne Lily. Ugodna uhu, s drhtavim ženskim vokalom nalik na Natalie Merchant, te uz akustičnu podlogu, toliko me zainteresirala da sam išao tražiti dalje. Ispada da je to bila jedna od najbržih i najinstrumentalnijih njenih pjesama. Tada još nije bio objavljen album, ali bilo je još par pjesama po Deezeru i internetu, a većina ih je bila u tom raspoloženju.



Ispalo je da je Fenne Lily ime mlade bristolske pjevačice, koja se tu našla sasvim slučajno.
U nekom od svojih ljubavnih prekida napisala je par stihova, uzela akustičnu gitaru, snimila se, objesila na internet i tako je sve počelo. Kad je album konačno objavljen, već je 7 od 10 pjesama bilo otprije poznato. Iako nema izdavača, album je objavljen na cd-u i vinilu, a ona sama kaže da nije sigurna da li će nastaviti karijeru, unatoč pohvalama sa svih strana, jer, kako kaže, nije klasični textopisac i dosad je ukupno napisala manje od 20 pjesama.

Iako obično ne padam na gitaru i glas, čak i ako ima još pomoćnih instrumenata (u ovom slučaju ponekad malo basa i bubnja, te synthova tek toliko), ovdje je situacija drugačija. Njena me muzika jednostavno obuzela, i, iako sam sa svakim novim slušanjem čekao da mi dosadi, to se nikako nije dogodilo.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 12/07/2018