home > mjuzik > Diskografija 2004 - 2018

kontakt | search |

BULLET FOR MY VALENTINE: Diskografija 2004 - 2018 (2019)

Poput onih masnih, mahom nekorektnih engleskih viceva o svojim sunarodnjacima - škrtim Škotima, tupim pijanim Ircima i pokondirenim Velšanima podjednako željnih nezavisnosti i odcjepljenja od Britanskog Kraljevstva, tako ovome velškom bendu stasalom još 1998. u gradiću Bridgendu (cirka oko 50.000 stanovnika na jugu Velsa, na pola puta zapadno od Cardiffa i istočno od Swansea, velškim jezikom 'Pen-y-bont ar Ogwr' ili 'Pen-y-bont', na hrvatski prevedeno otprilike kao 'ivica mosta' s kojeg možete skočiti i napraviti samoubojstvo, ali rijeka Ogwr ili Ogmore je toliko plitka da se u krajnjem slučaju samo može slomiti palac na nogi i eventualno ozljediti poneki dio tijela) engleska rock kritika ispočetka nije davala niti najmanje šanse za bilo kakav medijski prostor. Što zbog činjenice priproste provincije odakle su najpoznatija rock imena noviji post-hardcoreaši Funeral For A Friend (s početka 21. stoljeća) i legendarni punkeri The Partisans s konca 70-ih i početka 80-ih (iz kojih su kasnije stasali Agent Orange, Transvision Vamp i Bush), ali najviše zbog općenitog engleskog omalovažavanja svega što nije striktno njihovo s konzumerističkim učinkom opstanka r'n'r biznisa.
[  ]

Tako jedan od viceva kojim Englezi cifraju Velšane priljepcima i privjescima 'nižeg' društvenog sloja koji neprekidno želi postati dio engleske elite ili joj se barem približiti, a kad to već ne može, onda se želi odvojiti u zasebni političko-društveni entitet, govori kako otac Velšanin objašnjava sinu što treba raditi na dan vjenčanja. Ceremonija će biti u kardifskoj katedrali jer smo mi Velšani ponosni i pobožni narod koji drži do religije i tradicije. Sama proslava biti će u najluksuznijem hotelu, pozvati ćemo cijelo selo na gozbu i slavlje jer smo mi Velšani bogati i gostoljubivi narod. Prvu bračnu noć ćeš nevjestu na rukama odnesti do kraljevskog penthousea na 15. katu hotela jer smo mi Velšani potomci moćnih ratnika Kelta, te smo kao takvi najsnažniji i najizdržljiviji muškarci, a onda ćeš je položiti na raskošan krevet okružen svijećama i mirisnim štapićima jer smo također i najromantičniji i najsenzualniji. A onda ćeš se zatvoriti u toalet i masturbirati. Ma, tata, u redu, ali zašto bi trebao baciti drkicu, zbunio si me… Zato jer mi Velšani moramo biti nezavisni i stoga se ne damo nikome jebati.

Masnih viceva s obiljem perverzija na račun Velšana kao pretencioznih i napuhanih, onako kako ih doživljavaju Englezi ima na tone već stoljećima o čemu svjedoče njihove humoristične, mahom sarkazmom i crnim komedijama začinjene TV serije. Niti jedan razgovor po engleskim pubovima na tu temu očito ne može bez zavitlavanja, tog sarkazma i crnog humora, no niti Velšani im, uostalom kao niti Irci ili Škoti ne ostaju dužni - primjerice, kada igra nogometna Engleska reprezentacija (ili bilo koji engleski klub), obavezno navijaju za protivnika i vesele se svakom engleskom porazu, kontekstualizirano, ne vole engleske bendove i izvođače, te pod svaku cijenu pokušavaju bivati drugačiji od svojih mrskih i prepotentnih susjeda. No, nije međutim obavezno da se ponekad ne dese simpatije u oba pravca s malo relaksiranijim odnosom koji povremeno pomakne granice ironije i podsmijeha, ali to je što se tiče popularne glazbe Velšanima rijetko polazilo za rukom pred bahatim Englezima. Podsjetimo se iz starijih vremena Tom Jonesa, Shirley Bassey, Bonnie Tyler i Shakin' Stevensa, zatim manje poznatih pionira heavy metala, benda Budgie (1967-1988), te iz 90-ih Manic Street Preachers, Stereophonics, Catatonije, Feedera ili pravih Velšana koji su i pjevali na velškom jeziku: Super Furry Animals i Gorky's Zygotic Mynci. No, nitko od njih nije nešto osobito gotivio Engleze. Tom je bio vezan uz američke evergreene i Frank Sinatru, Shirley za Broadway, Bonnie za Škota Rod Stewarta, Shakin' za Elvisa, MSP u počecima za Simple Minds (album "Empires & Dance") i američki hard-rock (tek kasnije za post-punk, Joy Division i brit-pop), a ostali za manje-više drugačiju glazbeno-leksičku strukturu koja je dolazila iz drugih krajeva Europe i drugačijih trendova od onih čisto engleskih.
[ Bullet For My Valentine u vrijeme najveće slave (Matt Tuck drugi lijevo) ]

Bullet For My Valentine u vrijeme najveće slave (Matt Tuck drugi lijevo)

Kao što to i nalaže nepisani velški umjetničko-glazbeni kodeks popularne glazbe, doduše pod euforičnim naletom patriotskog entuzijazma, takva kreativna koncepcija se kroz proteklih 50-tak godina pokazala polovično uspješnom, ali istovremeno i otpornom na izazove Londona, Manchestera ili Birminghama kao glavnih prijestolnica engleske pop-kulture. Fleksibilnost tog tumačenja ima mnogo u svojstvu osvještavanja i socijaliziranja velških talenata da ih ne uhvate engleski kibiceri, uostalom, teritorijalna pripadnost i etnički principi i dalje stoje (ili su stajali u slučaju pokojnih Gary Moorea, Phil Lynota - Thin Lizzy i Rory Gallaghera) kod mnogih velebnih ne-engleskih zvijezda s britanskom ili anglosaksonskom putovnicom (U2, Simple Minds, Rod Stewart, Van Morrisson, The Pogues, Texas, The Exploited, Cocteau Twins, Enya, Sinnead O'Connor, My Bloody Valentine, The Jesus And Mary Chain, Wet Wet Wet, Primal Scream, The Cranberries, Boyzone, Westlife, Franz Ferdinand…) pokazujući da se nacionalni ponos gaji kao sveto pismo unatoč multimilijunskog biznisa kojeg im je prije svega, priuštila majčica Engleska koja je rock and roll i plasirala u svijet kao jedan od najunosnijih hobija i zanimanja 20. stoljeća.

Spletom okolnosti, Bullet For My Valentine su imali vrlo sličan slijed razvoja, ali krenimo redom…
[  ]

BULLET FOR MY VALENTINE - Bullet For My Valentine, EP (Visible Noise, 2004)

Prvo izdanje benda objavljeno koncem 2004. bilo je jedno od zanimljivijih novih predložaka s kojim se javnosti ukazao popriličan potencijal. Praktički, do tada nitko u UK nije znao za njih, a prava priča se tek počela otkrivati: oni su ustvari nastavak neuspješnog benda Jeff Killed John koji je ranije objavio četiri d.i.y. EP-ija "Better Off Alone" (1999), "Eye Spy" (2002), "Don't Walk Away" (2002) i "Jeff Killed John" (2003), te se pojavio na kompilaciji "Allsorts!" još 1998., a interesantno je da poput mnogih Velšana nisu reagirali na tadašnju englesku scenu, već su u početku svirali obrade Metallice i Nirvane.
[ Jeff Killed John, 1999. ]

Jeff Killed John, 1999.   © (Matt Tuck drugi s desne strane)

Uspjeli su snimiti 6 obrada koje nikada nisu objavljene, ali jednu su ipak imali u repertoaru na trećespomenutom EP-iju - pjesmu "In the air tonight" Phil Collinsa (đe ga nađe!?). Tada su postavu činili školski drugari s lokalnog koledža - Michael Thomas (bubnjevi), Nick Crandle (bas), Michael Paget (gitara), te vodeći vokalist, glavni gitarist i osnivač Matthew Tuck. Iz ove sekcije godinu ranije, 2003. otpao je Crandle kojeg je zamijenio Jason James na račun novog imena. Naime, Jeff Killed John je previše asociralo na poznatog serijskog ubojicu Jeffrey Dahmera osuđenog 1992. na 15 doživotnih kazni (ubijen je u zatvoru 1994.), a i snimljen je film "My friend Dahmer", pa se odluka o ubojitom nazivu benda prenesla na emotivniju sferu - Valentinovo kad im je objavljen ovaj EP, a uostalom i sam bend je shvatio da nakon 5 godina nema nikakve vajde baktati se s nečime što ionako nije pokazivalo nikakve inicijalne naznake barem malo šire zainteresiranosti publike. Autorski repertoar su stvarali na nu-metal osnovi po uzoru na Linkin Park, Limp Bizkit, Korn i Slipknot, ali su im neke od pjesama kasnije poslužile za kreiranje kasnijih, vrlo uspješnih komada, a sa zadnjeg EP-ija su "All these things I hate (revolve around me)" plasirali kao najuspješniji singl karijere ostvarivši UK no.29 i USA main.no.13, ali tek 2006., netom nakon objavljivanja debija "The Poison".



Taj prvi EP Bullet For My Valentine bio je i vitalnom prekretnicom dotadašnjeg prangijanja nu-metala orijentiravši se na noviji i brutalniji izraz - metalcore koji je tih godina tek počeo dobivati pravi zamah. U prvi plan su izbacili moćnu ritam sekciju s naglašenim basovima i reske, fino odrezane gitarske riffove s obiljem raznoraznih intervencija poput staccato uvodnika i ambijentalnih intervala u energičnom srazu melodičnih vokala koji su uzajamno povezivali metalski growl i 'clean' dionice napućene emotivnom tugaljkom onog svjetonazora kojeg su tada okončavali kao tinejdžeri ulazivši u prve zrelije godine post-adolescencije (svi su rođeni u razdoblju od 1978. do 1980.), a tada su imali nekih 24-26 godina, taman idealnih da sazore u eruptirajuću bujicu mladenačke strasti i gromkog elana s kojime se može štošta napraviti.

5 pjesama koje se nalaze na ovih 18 minuta nabijene su upravo vitalnim referencama mladosti i tog podcjenjivačkog engleskog crnog humora kome su dovitljivo odbrusili na sofisticirani način kroz nekoliko stihova koji tada, na njihovu žalost, ili moguće sreću još nisu bili prepoznati u vodećoj pjesmi "Hand of blood" (uvrštena kao podloga za automobilsku play station igru "Burnout Revenge") i završnoj "Just another star" koja govori o prepotentnoj eksploataciji engleskih tinejdžera spram ostatka UK. Svih tih 5 pjesama godinu dana kasnije objavljeno je na narednom EP-iju, s razlogom nazvanom "Hand of Blood" (Truskill Records), a kao jedina nova nalazi se uvodna "4 words (to choke upon)" koja je odmah u startu zadobila mnogo simpatija i našla je svoje mjesto na igricama "NHL 06" (hokej na ledu) i ""Madden NFL 06" (američki football), te na propalom projektu "EA Games" kompanije Electronic Arts koja je do 2011. keširala ogromno multimilijunsko bogatstvo i, naravno, otišla u stečaj. Usput, spot "Hand of blood" do ovog trenutka (veljača, 2019.) ima skoro 29 milijuna pogleda na youtube, a toliko nemaju niti najznačajnije pjesme nekih daleko renominiranijih izvođača iz mrske im Engleske... Usput, EP je samo došao do siromašnog UK no.101, a u Japanu se prodavao kao prženi d.i.y. cd. Tada. Danas se na e-bayu original prodaje za prilično dobru cifru.
[  ]

BULLET FOR MY VALENTINE - The Poison (Sony BMG/ Truskill/ Visible Noise Records, 2006)

Po mnogima najbolji rad benda je upravo ovaj debitantski album, mada im je trebalo dobrih 8 godina da dođu do njega. Bijesne i energične metalcore pjesme natopljene emotivnom spregom i prohujalim buntom generacije koju je socijalna tranzicija odavno prošla zahvaljujući daleko sređenijem društveno-političkom sistemu i nije bitno utjecala na (ne)ugodni suživot s vječito konzervativnim i produhovljenim susjedima koji uvijek imaju svašta natucati svome dvorištu, a i onome oko njega smatrajući da su zaseban kontinent nezavisan od Europe, došao je u ovom eksplozivnom albumu od skoro punih sat vremena.



Vrlo jednostavno sročene, ali energijom nabijene pjesme "Her voice resides", nova verzija "4 words (to choke upon)", ubilački elan kompleksnog hita "Tears don't fall" od čak 6 minuta (UK no.37, USA main.no.24, ima na youtube 133 milijuna pregleda!) i "Suffocating under words of sorrow (what can I do)" (UK no.37) ne samo da su frenetični uvod u album, nego ostaju trajnim dokumentom jednog iznimnog velškog odjeka engleskim rock šminkerima i svom omalovažavajućem establišmentu što smatra da je London centar svijeta. Ma nije. Nekoć je bio kad se diktirao tempo trendova, međutim kako se konstrukcija potrošnje strovalila na internet, London, Liverpool, Manchester i ostala velika engleska sela su izgubila svoju epohalnu vrijednost protiv koje se opet zbore vicevi na račun tamo nekih Velšana, Škota i Iraca. Tako to ide u demokratski pravednoj državi, najpravednijoj na svijetu po Britanskom parlamentu koji zna sve o svemu i u sve je posve jasno upućen, a svoja manipulativna koškanja redovito podmeće pod tepih s ogromnim epilogom laži.



Činilo se da su Bullet For My Valentine najadekvatniji komercijalni odgovor političkoj nestabilnosti koja je bivala u Britaniji tokom druge polovice prvog desetljeća 21. stoljeća, a mi ovdje na Balkanu i ne znamo baš puno o tome jer imamo ionako puno svojih bedastoća. Nisu svi Englezi nikakvo plebejsko stado od jakobinsko-zatucanog naroda, oni su samo politički i vicevima naučeni da svojim narodnostima medijskim načinom svagda dokazuju pokušavajući prikazati svoju premoć. A pogledaj: te 2006. najveća nogometna zvijezda na svijetu je bio David Beckham, kapetan Engleske nogometne reprezentacije, ma bio je i prije u Japanu i Sjevernoj Koreji kad mu je ona Spice Girls anoreksičarka Victoria došla popraviti frizuru 'bekemicu' 2002. na svjetsko nogometno prvenstvo. Da ne ostanu dužni hordi metalaca i hardcoreaša, lukavo su spojili najkonzekventnije elemente oba žanra ne prežući niti od thrash dionica s gromoglasnim refrenima i obiljem 'catchy' dionica protežirajući melodičan i zavodljiv metal s frenetičnim 'core' eksplozijama.



Kulminacija benda bila je samo priznavanje nekad čuvenog New Musical Express magazina koji kroz prošlost baš i nije bio osobito zainteresiran za metal i tvrde žanrove, da je ovo sjajan album, ali prava istina se nalazila u činjenici da se na bend obratila pažnja tek nakon uvrštavanja u navedene soundtrackove za igrice čime su pokupili epitet novih tehnički potkovanih metalaca za klince, te turneja s Metallicom i Guns'n'Roses, kao i trijumfalni nastup na krcatom Wembleyu 8.VII 2006. kada su sve moguće skeptike uvjerili da je riječ o itekako kreativnom sastavu koji je koncem iste pokupio laskavu titulu najboljeg britanskog, a ne velškog benda.



Album s 13 pjesama uključuje i ranije spomenut najveći hit "All these things I hate (revolve around me)", deluxe izdanje sadrži i nekoliko live snimaka na kojima se veoma dobro očituje njihova koncertna superiornost, a dosegao je, premda tada skroman USA no.128 i odličan UK no.21, te je ostvario sjajan tiraž od milijun i šesto tisuća prodanih primjeraka. Ujesen je objavljen kraći dokumentarni živi EP "Hands of Blood: Live at Brixton", a sredinom 2007. dvadeset trominutni EP "Rare Cuts" s 5 pjesama među kojima je obrada Pantere "Domination", stara verzija "7 days" i nepotrebna akustična varijanta "Tears don't fall".
[  ]

BULLET FOR MY VALENTINE - Scream Aim Fire (Sony BMG/ Jive, 2008)

I kako to obično biva s obzirom da je još ranije potpisan ugovor sa Sony BMG na realizaciju 5 albuma koje im izdavač proizvoljno distribuira i licencno plasira, ovdje se na drugom zvaničnom dugosvirajućem radu protkala subjektivno loša procjena samog Sony BMG-a koji u početku nije bio zadovoljan učinkom pod-labela Truskill. Smatrali su da bend može prodati daleko više robe, pa su novu distribuciju orijentirali u njujorški Jive, ali to se odmah u startu pokazalo lošim potezom koji im je skoro uništio karijeru jer Jive u svom katalogu od osnivanja 1981. jedva da je imao nekoliko žanrovski 'težih' izvođača poput Paradise Lost, Kid Rocka, Mama's Boys ili Apocalyptice, a vječita mu je opservacija bio srednjestrujaški pop od A Flock Of Seagulls, Billy Oceana i Samanthe Fox do Backstreet Boys, Tupac Shakura, Ushera i Britney Spears. Sama 'nova' etiketa koja je početkom 2008. bila izabrana da promovira ovaj album izazvala je ogromno gnušanje tada već milijunskog auditorija što je podržavao bend. Istina, album je doživio ogroman uspjeh (USA no.4, UK no.5), prodan je u milijunskom tiražu, ali tu se pomalo počelo nazirati da bend ima sve manje i manje autorske kreativnosti unatoč brojnim interviewima koje je davao uglavnom Tuck kako im je ovo daleko žešći i agresivniji album spram debija.



Jest, tako nešto je valjalo staviti na vagu: uvodni naslovni singl "Scream aim fire" (UK no.34) nagovjestio je moćan thrash rane Metallice, čak se i Tuck vokalno pretvorio u James Hetfielda, a bubnjar Michael Thomas u Lars Urlicha iz 83-84, te se ovdje pronašlo galopirajućih pjesama "Eye of the storm" i "Disappear" taman na razmeđi thrasha i hardcorea u odličnoj produkciji Colin Richardsona (producirao i debi), ali se također primjetilo kako je diktat za takve pjesme došao direktno od Sony BMG. To se posebice očitovalo u komercijalnoj strukturi singla "Hearts burst into fire" (UK no.66) s ambijentalnim uvodnikom, zavodljivim melodijama, pitkim, gotovo neprepoznatljivim 'boy-bend' glasićem Tucka kao da pretendira za novog miljenika Blink 182 generacije, a to nimalo nije bilo potrebno u situaciji kad je bend takoreći imao čitavu novu metal armadu 21. stoljeća u šaci. Treći singl "Walking the demon" je bio potkrijepljen izmjenama galopa, melodičnih intervala, vriskova i 'clean' dionica, ali već je bilo odviše jasno kako sve ono što je krasilo debi album ovdje lagano nestaje pod pritiskom diskografske mašinerije, proračunate produkcije i priklanjanja čistom mainstreamu. To im je bio prvi singl koji nije pobrao nikakve učinke na top-listama, a kako će se stvari dalje razvijati po bend, biti će ih sve manje i manje.



No, ne može se reći da kompletan album nema svojih draži: od 11 pjesama barem polovica ima brojne Metallica utjecaje, živahan je i melodičan, no osim prve 3-4 jedva da može potvrditi Tuckovu izjavu o agresivnom izdanku. Barem ne spram onog što se tih godina dešavalo u metalcoreu. "Deliver us from evil", "End of days" i "Last to know" zvuče kao mekani produkti, "Take it out on me" koristi 2-3 varijante klasičnog hard-rock arpeggia i natruhe progressive ambicije od skoro 6 minuta, a "Say goodnight" je stiskavac balada u rangu Scorpions i Uriah Heep s, doduše jednim žešćim, no kraćim metalcore ubodom u zadnjem dijelu aranžmana.



Deluxe izdanje obuhvaća još 5 pjesama koje, na svu sreću nisu ušle u zvanični opus; sve su mahom striktno komercijalno koncipirane i vjerojatno su bile čelnicima Sony BMG-a vrlo primamljive zbog himnično-melodičnih intervencija, osobito skoro 7 minuta dugačka "Forever and always" u umjereno-laganom tempu, akustična "Road to nowhere" za ekipu u parkiću na klupi (nije obrada Talking Heads), žestoka "Watching us die tonight"... ali to nije imalo nikakve veze s onim euforičnim nabojem kojeg su prikazali na debiju.

Velika svjetska turneja vodila ih je s imenima poput Avenged Sevenfold, Cancer Bats, Lacuna Coil, Black Tide, kasnije i s Marilyn Manson, Slayer i Killswitch Engage, NME je gotovo ispisao hvalospjeve za album jer je, očekivano, pronašao i ponešto šminkerskih brit-pop elemenata u njihovom izrazu, ali bilo je evidentno da bend nešto drastično mora mijenjati jer mnogo toga u drugom dijelu albuma nije štimalo na fiktivnoj razini.
[  ]

BULLET FOR MY VALENTINE - Fever (Sony BMG/ Jive, 2010)

Međutim, ništa se osobito nije desilo na trećem albumu "Fever" najavljenom sasvim solidnim singlom "Your betrayal" koji se po prvi i jedini puta puta našao na USA list no.125 (u UK samo no.197) početkom ožujka 2010., taman mjesec dana prije izlaska samog djela. Tuck je samo zborio kako više neće raditi balade i laganice orijentirajući se na čvrste klasične strukture.



Ali, opet je prevario svoje fanove. Izuzev spomenutog uvodnog singla, potom "The last fight" i posljednjeg 'pravog' singla koji će ovlaš dotaknuti top-listu, naslovnog "Fever" (UK no.92), najveći dio ovdje su ustvari sentimentalne pjesmice s kojima se Tuck i ekipa pridružuju onoj ergeli o kojoj se mogu pričati vicevi s početka ovog teksta. "A place where you belong" u plačljivom raspoloženju tugaljive elegije i laganica "Bittersweet memories" to najbolje dočaravaju ne skrivajući gordu suštinu nametnutog im show-biza, dok je ostatak albuma pod producentskom palicom Don Gilmorea vođen strategijom da se spasi koliko se spasiti može. Svirka gitarista ovdje nije upitna kao niti uigranost ritam sekcije koliko vokalni i lirski kontingent nedopustivo nemuštog banaliziranja na emotivno trivijalne teme koje su, tad je postalo jasno, vrlo loše postavljene i nisu imale adekvatnu pozadinu osim one, striktno, komercijalne empatije koja je samo zahvaljujući ogromnoj hordi fanova (p)ostala karakternim simbolom umjererne zabave manje agresivnih emo tinejdžera razjebanih zbog nesuglasica s roditeljima i svojim simpatijama. Ponekad plačljivo-tugaljivi vokal Tucka, ponekad neki vrisak Michael Pageta i Jamesa neodoljivo su podsjećali na čistu prilagodbu The Beatles prenesenu u 21. stoljeće, kad bi naravno do nje došlo u ovakvom obliku, a dobro se zna da su Lennon & co samo snimali pjesme zbog ugovora kojeg su morali odraditi bez obzira na kvalitetu kompozicija. Imamo pjesmu? Imamo. Snimamo. Samo da popunimo album.



Oličenje show-biza zrcalilo se i u napuštanju prepoznatljivih metal figura: Tuck i Paget su se sve manje upuštali u 'catchy' solaže, a sve više su glibili po melodičnim, istina, zavodljivim i pronicljivo usviranim sekvencama katalizirajući samu esenciju teških žanrova od 70-ih naovamo naveliko insinuirajući 'guitar hero' reference, ali to je ionako bila jasno koncipirana formacija s kojom su pošto-poto morali namiriti kriterije Sony BMG-a. Ujedno, ovo im je tada bio prvi album koji nije dosegao milijunski tiraž unatoč ponovljenom plasmanu na listama (UK no.5, USA no.3).
[  ]

BULLET FOR MY VALENTINE - Temper Temper (Sony BMG/ RCA Records, 2013)

Kako je vrijeme odmicalo, sve više se kreativna sposobnost benda orijentirala u tehničku konciznost, vrhunski korespondiranu produkciju i primamljive melodije, a sve manje u energične performanse sa silovitim galopima i zavojitim breakovima. Metalcore kao takav navelike je popustio u samoj strukturi na uštrb sve većeg učešća hard-rocka i standardnog metala na rubnim granicama klasičnog rocka i slatkastog alternativnog metala, a da bi donekle nadomjestio krucijalnu potrebu za agresijom, bend je posegnuo za ciničnim tekstovima koji su trebali zadovoljiti potražnju zahtjevnijeg dijela auditorija koji se sve više počeo osipati, a Tuck se ošišao nabacivši još nekoliko novih tetovaža prateći novi hipsterski trend u uskim tajica-hulahopka hlačama.



U globalu gledajući, sve su to bile poslovne strategije kojima se pošto-poto namjeravala zadržati fokusiranost milijunske publike uz redovito dotjerane i izrežirane, mahom live video spotove sve više adaptirane za američko tržište koje im je donosilo i najveći bankovni saldo. Sony BMG je ovaj puta odlučio distribuciju prepustiti RCA, ali taj potez je bio još promašeniji od suradnje s pop orijentiranim Jive. Na tom se uvelike omaknula još jedna poslovna manjkavost: niti jedan od 4 singla nije uspio uhvatiti UK top-100 premda je najavni naslovni "Temper temper" nešto obećavao zahuktalim iskrzanim gitarskim picikatima i nešto odriješitijim Tuckovim vokalom dosegnuvši tek UK no.134, dok su nesuvisli humpa-cumpa "Riot" poput ska-metala (UK rock no.5), najenergičniji "Breaking point" i zavojima nakićen laganiji "P.O.W." potpuno podbacili plasiravši se tek na nebitnoj USA main. gdje su ionako redovito imali pozicije. Ovaj posljednji je nadebelo pokazao kako se bend okrenuo striktno tinejdžerima jerbo se Tuck poigrao vokalom insinuirajući potištenog emo darkerčića, osobito u mračnijoj laganici "Dead to the world" koja je povezivala Pink Floyd baladičnost s Metallicom i Guns'n'Roses.



Ostatak materijala pokazao je blijedunjavu stranu loše koncipirane strategije zamamnih melodija i slatkastih vokala bez bijesa i energične euforije, no ne može se osporiti kompleksniji svirački zahvat u gotovo svakoj od 11 pjesama, a da bi još ponešto ušićarili, pred sam konac albuma uvrstili su novu verziju "Tears don't fall (part 2)" kao nastavak velikog hita iz 2006., međutim odjek je bio nezamjetan korištenjem Muse amplituda jer ih publika alternativnog rocka kome su Bellamy & co. tada još uvijek pripadali nije nimalo šmekala. Nekoliko godina kasnije i sam Tuck je priznao kako im je ovo bio degutantan promašaj od albuma kojeg nisu trebali ovako uraditi mada pozicije na UK no.11 i USA no.13 nisu nimalo promašili zadani cilj. Ako pogledate na youtube spot za "Temper temper" vidjeti će te prvi komentar 'nije mi jasno kako se ljudima može sviđati ovaj album'. Relativno lošiji tiraž (USA 340.000 primjeraka) ipak nije bio za odbaciti, ali daleko je to više bilo od onih milijunskih naklada koje su ostvarivali samo nekoliko godina ranije.

Bonus izdanje uključivalo je 4 pjesme u skoro hard-rock maniru (ok, tu je i sasvim solidna živa verzija "Scream aim fire"), a čak su se poigrali i s klasikom Led Zeppelin "Whole lotta love" nazvavši je "Whole lotta Rosie (live at BBC Radio 1)".
[  ]

BULLET FOR MY VALENTINE - Venom (RCA Records, 2015)

Deset godina kasnije od milijunskog uspjeha čuvenog debija "The Poison" turbulentno su pokušavali povratiti veliki dio poljuljanog povjerenja nakon dva osobito loša posljednja albuma "Fever" i smandrljanog "Temper Temper". Uostalom, njihova kreativnost poslije ogromnog svjetskog uspjeha je stalno opadala s albuma na album, uoči ulaska u studio napustio ih je stalni basist i drugi vokalist Jason James (novi je postao Jamie Mathias iz velškog metalcore/groove benda Revoker iz Rhymney Valleya (po velški Cwm Rhymni), a crta dodvoravanja masovnom auditoriju se još jače izrazila. Sam vođa Matt Tuck je s promoćurno urađenog interviewa uspio izvaliti kako je "Temper Temper" bio njihov najlošiji rad jer su pokušavali napraviti himnične pjesme koje će skandirati publika, ali činjenica jest da niti jedan od singlova nije dosegao niti polovično približan uspjeh da se dočepaju UK top-100 što im je ranije pošlo 7 puta u karijeri s pjesmama prva tri albuma. Svečano je obećao kako će ovaj novi, peti album biti nemilosrdan thrash nalet i povratak korijenima na proslavljeni debi.



Pa, hm, osim naziva niti jedna druga figura ne stoji. Čovjek jednostavno ne poštuje svoju datu riječ slijepo sljedivši zakonitost biznisa. Izdavači Jive, Trustik ill i Visible Noise su s bendom omastili brk, albumi su im se prodali u finim milijunskim tiražima, a tada kad je na pomolu bila diskografska katastrofa ovih još uvijek mladih legendi, RCA je pokušavao spasiti koliko se spasiti može pa u toj ekonomskoj strategiji nije postojala računica nekakvih kalkulacija. Pjesme su doslovce nafrcane lijenim riffovima i osjenčane su pretjeranim vokalnim arijama, a svaka primisao na onakvu energičnu bombetinu i lirske dosjetke poput onih s prva dva albuma posve su provučene u filter vrećicu za instant čaj tradicionalnog engleskog popodnevnog obreda. Napenalili su tek samo dvije uvodne pjesme "No way out" i "Army of noise" sa škripavim eksplozijama thrasha, te jednu kraću dionicu "Hell or high water" i završne "Pariah", dok je ostatak jasno prilagođen vapaj za fanovima što su im u sve većem broju okretali leđa. Stvar je naime potpuno čista: metalcore ovakav kakvog su prikazali i prilagođavali masovnim ukusima u njihovom slučaju je postao roba s ograničenim trajanjem. Njegova dominacija u drugoj polovici prve dekade 21. stoljeća se znatno razvila u neslućene razmjere, no BFMV su neprestano stagnirali lagano uzmičući pred novotarijama samplinga i elektronike što je prepoznala publika koja više nije imala 17 ili 20 godina, već su to sve mahom postali zaposleni ljudi koji svakodnevno trpe mobing, presing i razne životne probleme gdje nema mnogo mjesta za stare bijesne i nervozne ljubavi iz djetinjstva i adolescencije. Ljudi su odrasli i više ih nije zanimao bend koji im se i dalje pokušavao žitko uvući u uho pjevajući 'možete zadržati svoje isprike' ili plačljivo 'to više nećemo trpjeti/ te riječi nikada ne smiju biti zanemarene'.



Stoji bendu u prilog pozitivna stvar uspjeha ovog albuma (UK no.3, USA no.8) na račun stare slave. I dalje im je stadionski i festivalski pogon bio na raspolaganju, punili su oni svaki prostor u kome god nastupali, ali malo tko je od stare garde fanova reagirao na ovih desetak pjesama koje su lirski suviše laički postavljene na krhke temelje o dominaciji čovjeka nad čovjekom kao da Matt Tuck nikad nije odrastao i postao zrelom osobom. Sve se činilo da on umije pjevati i koji put podvrisnuti samo utučenim tinejdžerima što se vječito koškaju s roditeljima. A naslovna laganica "Venom" je toliko patetična da se komotno mogla kandidirati za Eurosong jer su Britanci poslali te godine onaj šlampavi Electro Velvet sa "Still in love with you" u stilu naše Colonije, Maje Šuput i nekadašnjih srpskih zabavljača 7 mladih, ha-ha-ha...
[  ]

BULLET FOR MY VALENTINE - Gravity (Spinefarm, 2018)

Privlačna sila gravitacije giba se ka ispražnjenoj poziciji Linkin Park.

Nevjerojatno je kako su stvari išle sve lošije i lošije u kreativnom aspektu za ove velške zvijezde metalcorea, a popularnost im je bivala sve veća i veća. Tu se sad već razabrala jako dobro znana priča što mahom prati svaki veliki bend kad se stubokom razigra s komercijalnim biznisom.

Još na prošlom albumu "Venom" vođa Matt Tuck obećavao je povratak na onaj žestoki temeljac debija "The Poison" koji ih je proslavio do te mjere da su zasjenili gotovo svu tadašnju metal armadu, no dobio se samo mlohavi surogat sa stadionskim refrenima i očitim tenzijama ka vraćanju publici koja ih je tijekom godina napuštala u drastičnim ciframa. Jer, evo kako je pokazao ovaj šesti studijski album, bend nije imao niti najmanju namjeru odustati od pubertetsko-adolescentskih opservacija stalno potenciravši emocionalne furke koje je Tuck odavno prerastao (tada je imao 38 godina). Čovjek jednostavno nema mjeru za odrastanje s vlastitom publikom koja ga je pratila u milijunskim hordama obraćajući se samo osnovnoškolcima i potištenim tinejdžerima koje šibaju hormoni i neispunjene ljubavne afere.



Bend je ponovno dao jedne te iste formule s očitim uputama proslavljenih Bring Me The Horizon metodičkom igrom 'oprostite stari fanovi, ali mi najviše volimo zabavu i tisuće ruku u zraku'. I naoko, ova gravitacija sasvim obećavajuće počinje s prve četiri pjesme "Leap of faith", "Over it", "Letting you go" i "Not dead yet" privlačnom snagom bijesnih melodija, oštrih gitarističkih kuka i neminovno ukomponiranom elektronikom, te pred konac albuma s vrsno preciziranim prvim singlom "Don't need you". Precizirano naštelanim u komercijalnim radio okvirima, da se razumijemo. Ali kad započne središnji dio od pop balada "The very last time", "Under again", "Coma" i završne akustične laganice "Breathe underwater" preko besramno konfiguriranih "Piece of me" i naslovne "Gravity" s himničnim zanosom što u dosljednom smislu riječi daje inspiraciju za želučane tegobe i povraćanje na račun tog šablonskog konvertiranja Bring Me The Horizon recepta, sve ono što već godinama obećava Tuck doslovce pada u vodu kao i kod mnogih zvijezda rocka što se kunu da im je ovo 'najbolji album do sada'. Ma možeš si misliti.



I glazba i lirika jasno pokazuju krizu identiteta kroz iritantno postavljeni kompozitorski gard sa samo jednim ciljem - očuvati popularnost koliko je god to moguće. Nisu se birala sredstva, sve je ovdje u toj funkciji mamca za ciljanu frišku teen generaciju koja otkriva njihove draži i čari doživljavajući ih ozbiljnim i zrelim bendom, a naravno, kada odraste za svega par godina shvatiti će plitkost same poante za koju jedino što preostaje i što ih može vezati jest sentimentalno sjećanje na tu fazu odrastanja. Ne bih se prevario da Bullet For My Valentine i za desetak godina budu uspješan bend nekoj narednoj teen generaciji jer po svemu sudeći Tuck nema niti najmanju namjeru mijenjati ovakvu formulu uspješnosti pretvorivši se u pronicljivo ugođeni hibrid nakon nestanka Linkin Parka.

No, okey. Sve su to jako dobro poznate relacije održavanja uspješnog rejtinga. Nekoć, kad su počeli karijeru bila im je bitna energija i agresija u vrlo dobro sročenim autorskim pjesmama kojima su uspjeli okupirati ciljanu publiku namamvši je na spektar Metallice, thrasha i hardcorea lukavo se uplevši u emo mrežu vrhunski čistom produkcijom i izabranim lirskim predlošcima kojima ubiru milijune i milijune pregleda na youtube. Bilo koji njihov zvanični video, ovdje priložen, nema manje od milijun pregleda i ne može se niti riječi zboriti o neupitnoj popularnosti. Najveći su velški izvozni glazbeni artikl 21. stoljeća zasjenivši i Shakin' Stevensa i Bonnie Tyler, no ne i Tom Jonesa (Thomas John Woodward) koji još dandanas prodaje začuđujuću količinu stare diskografije. Po podacima, prodao je oko 100 milijuna albuma, a Bullet For My Valentine 'skromnih' 5 miliončeka ko' Duško Lokin, Danijel, Dalibor Brun, Parni valjak, Prljavo kazalište, Bajaga, Azra, Plavi orkestar, Crvena Jabuka, Merlin i Riblja čorba. Otprilike. Bijelo Dugme je prodalo najmanje 10 miljuna ploča i kaseta, Mišo Kovač i Lepa Brena 20 milijuna, ako ne i više. Pa su sasvim opravdani vicevi o engleskom kataliziranju svega i svačega što nije striktno englesko. Ide velška plavuša i pita Engleza molim te, znaš li mi prevesti 'Dwi ddim yn gwybod' (ne znam) na engleski. Kaže Englez 'I don't know'. Sjedne tako plavuša na klupicu u parku i komentira u sebi 'ovi Englezi uopće ne kuže moj jezik'. Kaže snobovski Boycie iz genijalne TV serije "Mućke" ("Only Fools And Horses"): 'napet sam', a Delboy ga pita: 'na 5 čega?' (odličan prijevod, svaka čast). Slijedeće godine biti ćemo milijunaši iz Peckhama, inače jedne od zadnje zabiti Londona koja ima otprilike istu draž poput zagrebačkih ili beogradskih predgrađa, a česta su meta engleskih viceva u kojima se obavezno nalaze velške provincije i sela kao i velška narav i njihov Englezima nerazumljiv jezik sa znatno drugačijim akcentom čak i kad pričaju engleski. Ima vic kako je princ Charles bio u posjetu Velsu pa su ga tom prilikom upoznali s Ronald Stuart Thomasom 'evo prinče, ovo je naš najpoznatiji književnik, autor znamenitog What is a Welshman?', no kako je Charles od svega razumio samo 'autor' i 'Welshman', pitao ga je 'kako je Welshman'. Dobio je odgovor 'sjajno, prodajem svoje knjige', a kad se vratio u bekingemsku palaču komentirao je 'veliki književnik prodaje knjige, oh kakav li je škrtac, niti jednu mi nije poklonio'.

A kako su se Bullet For My Valentine pretvorili u britanski unosan mainstream biznis postavši miljenicima teen generacija koje neprestano otkrivaju forsiranu lirsku desublimaciju ne shvatajući kako se ustvari pecaju u striktno režiran koncept idolopoklonstva, sklepano je i čitav niz viceva o Tucku i ekipi kojoj je jedini cilj da u velikom luku zaobiđe autentičnost i slobodu mišljenja pojedinca nabijajući slušatelju da nije obdaren vlastitom voljom, već programirana jedinka koja se prilagođava njihovoj poetici zazivajući emocije kao najsigurnije izbavljenje od svih problema uronjenih u potištenu samoću i tugu jer nema pouzdanja u svoju sposobnost da ostvari ljubav (i možda nešto još više) u koherentnoj vezi. Jedan kritičar im je poručio da su 'umjetnici koji obmanjuju i kradu svoju publiku poput lopova, samo što nema takvih lopova koji sviraju i snimaju spotove'. A drugi da je u počecima karijere njihova publika nalazila same sebe u njihovim stihovima, dok sada bend sebe traži u publici pretraživanjem neslućenih mogućnosti kolateralnog 'bihevioralnog viška' s njihovih FB, Instagram, Twitter, Linkedln i ostalih internetskih profila.

Kako god, gledali vi spomenuti film "My Friend Dahmer" ili ne, inače zastrašujući horror snimljen 2017. (režija Marc Meyers) s otkačeno-lucidnim plavokosim Ross Lynchom u glavnoj ulozi, mora se priznati odlične imitacije Jeffrey Dahmera u vrijeme srednje škole, jasno je da se Bullet For My Valentine isključivo pozivaju na teen i post-adolesentnu generaciju nesigurnih i nestabilnih karaktera koji su kadra svašta učiniti u svojoj opsesivnoj fantaziji i težni ka dramatizaciji. U svakom slučaju, bili to vicevi na račun Velšana ili benda koji je s vremenom postao nelogičan (i neodrastao) kolektiv napustivši neurotično-razjarene tenzije prvog, a djelomice i drugog albuma, itekako je zanimljiv fabuloški rasplet komercijalizacije unutarnje frustracije s parolom 'mene nitko ne voli' kakvu daju na pozornici očekivajući stotine i tisuće ruki u zraku.

horvi // 25/02/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*