Velški metalci iz Bridgenda već su debijem "The Poison" (2005, UK no.21, USA no.128) postali velike zvijezde kombinirajući thrash i tada eruptirajući metalcore. Zavoljela ih je i kritika, a u Britaniji su proglašeni najboljim novim bendom i pokupili istu titulu u fahu heavy kategorije. Danas, točno 10 godina kasnije turbulentno pokušavaju povratiti veliki dio poljuljanog povjerenja nakon dva osobito loša posljednja albuma "Fever" (2010, UK no.5, USA no.3) i smandrljanog "Temper Temper" (2013, UK no.11, USA no.13). Uostalom, njihova kreativnost poslije ogromnog svjetskog uspjeha je stalno opadala s albuma na album, uoči ulaska u studio napustio ih je stalni basist i drugi vokalist Jason James, a crta dodvoravanja masovnom auditoriju je još jače izraženija. Sam vođa Matt Tuck (glavni vokal, gitara, bas) je nedavno s promoćurno urađenog interviewa uspio izvaliti kako je "Temper Temper" bio njihov najlošiji rad jer su pokušavali napraviti himnične pjesme koje će skandirati publika, ali činjenica jest da niti jedan od čak 6 singlova nije dosegao niti polovično približan uspjeh da se dočepaju UK top-100 što im je ranije pošlo 7 puta u karijeri s pjesmama prva tri albuma. Svečano je obećao kako će novi album biti nemilosrdan thrash nalet i povratak korijenima na proslavljeni debi.

Pa, hm, osim naziva niti jedna druga figura ne stoji. Čovjek jednostavno ne poštuje svoju datu riječ slijepo sljedivši zakonitost biznisa. Izdavači Jive, Trustik ill i Visible Noise su s bendom omastili brk, albumi su im se prodali u finim milijunskim tiražima, a sada dok je na pomolu diskografska katastrofa ovih još uvijek mladih legendi, RCA pokušava spasiti koliko se spasiti može pa u toj ekonomskoj strategiji ne smije postojati računica nekakvih kalkulacija. Pjesme su doslovce nafrcane lijenim riffovima i osjenčane su pretjeranim vokalnim arijama, a svaka primisao na onakvu energičnu bombetinu i lirske dosjetke poput onih s prva dva albuma posve su provučene u filter vrećicu za instant čaj tradicionalnog engleskog popodnevnog obreda. Napenalili su tek samo dvije uvodne pjesme "No way out" i "Army of noise" sa škripavim eksplozijama thrasha, te jednu kraću dionicu "Hell or high water" i završne "Pariah", dok je ostatak jasno prilagođen vapaj za fanovima što im u sve većem broju okreću leđa. Stvar je naime potpuno čista: metalcore ovakav kakvog sviraju i prilagođavaju masovnim ukusima u njihovom slučaju je postao roba s ograničenim trajanjem. Njegova dominacija u drugoj polovici prošle dekade se znatno razvila u neslućene razmjere, no BFMV su neprestano stagnirali lagano uzmičući pred novotarijama samplinga i elektronike što je prepoznala publika koja više nema 17 ili 20 godina, već su to sve mahom zaposleni ljudi koji svakodnevno trpe mobing, presing i razne životne probleme gdje nema mnogo mjesta za stare bijesne i nervozne ljubavi iz djetinjstva i adolescencije. Ljudi su odrasli i više ih ne zanima bend koji im se i dalje pokušava žitko uvući u uho pjevajući 'možete zadržati svoje isprike' ili plačljivo 'to više nećemo trpjeti/ te riječi nikada ne smiju biti zanemarene'.

Stoji bendu u prilog pozitivna stvar uspjeha ovog albuma (UK no.3, USA no.8) na račun stare slave. I dalje im je stadionski i festivalski pogon na raspolaganju, puniti će oni svaki prostor u kome god nastupali, ali malo tko će od stare garde fanova reagirati na ovih desetak pjesama koje su lirski suviše laički postavljene na krhke temelje o dominaciji čovjeka nad čovjekom kao da Matt Tuck nikad nije odrastao i postao zrelom osobom. Sve se čini da on umije pjevati i koji put podvrisnuti samo utučenim tinejdžerima što se vječito koškaju s roditeljima.

Naslovi: 1.V, 2.No way out, 3.Army of noise, 4.Worthless, 5.You want a battle? (Here's a war), 6.Broken, 7.Venom, 8.The harder heart (the harder it breaks), 9.Skin, 10.Hell or high water, 11.Pariah

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 25/11/2015