home > mjuzik > Vile Nilotic Rites

kontakt | search |

NILE: Vile Nilotic Rites (Nuclear Blast, 2019)

Ponovno s novom postavom - Brian Kingsland (gitara) i Brad Parris (bas), što će reći da je Dallas Toler-Wade nakon 20 godina boravka napustio vode Nila posvetivši se svojem projektu Narcotic Wasteland s kojim je objavio 2 albuma, vođa Karl Sanders i bubnjar George Kollias su još odavno neprestano suočavani s promjenama članstva, tako da ih niti ove rošade nisu našle nepripremljene. Naprotiv, ima u tome svakojakih čari poput onih kada naizgled sve teče po protokolu i kada se pomisli da je 'to' definitivna ekipa koja bi se mogla održati duže na okupu, a onda iskrsne nešto sasvim deseto i rodi se ono produkcijsko baljezganje poput "At the Gate of Sethu" koje im je za divno čudo 2012. donijelo i najbolji plasman karijere (USA no. 131). Neki mlađi kritičari daju do znanja da im je to čak i najbolji album, ne bih se nikako složio... Ali, tada kad se smatralo da su na pragu privlačno prividnog uspjeha koji bi se trebao rapidno pojačati, vrlo dobar "What Should Not Be Unearthed" (2015) nije polučio ama baš nikakav znamenitiji komercijalni pritisak.
[  ]

Činjenica jest da im u tom aspektu neprestano oscilira varijabilna putanja uspješnosti mada su po mnogima jedan od najznačajnijih death bendova današnjice s redovitim opsesijama proučavanja povijesti i mitologije Bliskog istoka ne prežući da u svoje gusto zbijeno tkanje fiksiraju orijentalne melose i pradavni duh izumrlog, arhaičnog folklora. Možda je tek sada s odlaskom Dallasa uočljivo nekoliko stvari: manjka njegov duh ekspresije na gitari i vokalna dinamika koju je redovito isporučivao gazdi Sandersu. Oni pravi poznavatelji sjetiti će se nezaboravnog koncerta u zagrebačkom Boogalloo 9.IX 2008. ili onog u ovoj deceniji na isteku, 27.I 2011. u Močvari; elem, tada je bend štimao besprijekorno ako se zanemare tehničke cake dobro znanog problema ozvučenja za koje bend nije kriv, kao i izostanak svih onih studijskih finesa zbog kojih ih se ustvari i cijeni (u Zagrebu nisu izveli niti jednu orijentalnu sekvencu što im itekako zamjeram), no kako god, danas stvari izgledaju znatno drugačije bez Dallasa.

Njegov odlazak je odmah uočljiv u uvodnoj skladbi "Long shadows of dread"; Sanders nema osobite kvalitativne vokalne mogućnosti kanalizirajući ih linearnim, gotovo nemelodičnim relacijama što i ne treba biti neka opsesivno-kompulzivna mana budući da se fokusirao na sablasni militaristički, zvijerski opaljen leksik. Vrlo brzo se slušatelj navikne na uobičajene Sandersove brutalne ispade i glasovnu jednodimenzionalnost jer su stvari od pjesme do pjesme posložene razložno tako da mu 'sjedaju', a vjerojatno se i ova friška postava opravdano angažirala trseći se protekle 3-4 godine da ispegla ovakvu personaliziranu tehniku baratanja u kompozicije kojima ionako ne manjka ni glava, ni truplo, ni rep. Album daje obilje tehnical death ekstremnosti, bilo one kompulzivnije i energične poput "The Oxford handbook of savage genicidal warfare", "Snake pit mating frenzy", "Revel in their suffering" i prvog singla "Vile nilotic rites" ili pak znatno laganijih "That which is forbidden" i završne "We are cursed", no istovremeno nikako ne poništava sjajan 8-minutni kompleksan kazališno-teatralni komad "Seven horns of war" koji u nekim sekvencama više graniči sa symphonic deathom, klasičnom glazbom i lucidno sročenom mini-operom nego li sa standardnim zvučnim imageom Nile (upotreba fanfara, sintetičkih orkestracija, klavira, 'nijemog' zbora, ambijentalnih dionica, zastrašujućih zvukova roga...) ili opet još jednog netipičnog songa od također 8 minuta "The imperishable stars are sickened" s posve pomaknutim konceptom kompresirane metal simfonije u kojoj uistinu ima svega i svačega, naravno i orijentalnih akustičnih detalja, a bome i black metal tutnjave, sludge gitara, te raznoraznih devijacija rijetko kad prisutnih u njihovom izrazu. Tu je svakako obavezan i kraći instrumentalni dio "Thus sayeth the parasites of the mind" koji po ničemu ne aludira da je djelo ovako opakog death metal benda, više bi se uklopio u soundtrack "Passion" Peter Gabriela, ali zna se, takvi su Nile i takvu karizmu njeguju od početka karijere.

Još ranije sam govorio o talentu Sandersa kao daleko rafiniranijeg egiptologa od Hollywoodskih razvikanih režisera i njihovih blockbustera sa sličnom tematikom. Dok su mahom veliki filmovi takvog žanra s takvim temama prvenstveno obuzeti komercijalnim učinkom, on radi suprotno: gradi s albuma na album svojevrsnu piramidu što dočarava bajkovitost i misticizam arheologa gonivši mentalne slike drevnog egipatskog svijeta na vrlo sličan, kinematografski način u iluziji death metala. On uključuje obavezne zle bogove, neumoljive farone, poziva se na svećenike što su mrljali sunce iz utrobe piramida, zmije koje su imale zadatak da ubiju Ra (boga sunca), teoretizira metaforički i kontrolira proces fabule čudovišnim zapletima. Uz cd je priložena i ogromna knjižica sa svim popratnim tekstovima i objašnjenjima oko ove plemenite civilizacije koja je između ostalog izumila i kruh naš svagdašnji, a danas je ostala na podrtini periferije Zapadnog svijeta.
[ Nile 2019., Kevin Sanders prvi s lijeva ]

Nile 2019., Kevin Sanders prvi s lijeva

Album nije najbolji u njihovom katalogu od dosadašnjih devet, prednost se daje drugom po redu "Black Seeds Of Vengeance" (2002) koji je čak doživio i emitiranje na čuvenom John Peel Session Radio1 BBC. Tada je Dallas imao ključnu ulogu uz Sandersa, a bila je to i sasvim drugačija postava mladog benda iz grada Greenvillea u Južnoj Karolini koji je tražio svoje priznanje. Usput, Greenville sa svojih 60-70 tisuća stanovnika je grad poput Varaždina, Siska, Karlovca, Mostara, Bihaća, Novog Pazara, Čačka, Kraljeva, Smedereva, Nikšića... probajte se sjetiti ijednog benda iz tih gradova koji je išta iole važno uspio ostvariti da se probije na svjetsku scenu. Ima tek jedan iz Siska, The Bambi Molesters, ali to je druga priča nevezana uz Nile, Amerikance koji već više od 25 godina funkcioniraju sablasno fantastičnim albumima i death metalu su unijeli odmjerenu dozu art/world-music injekcije koja ne smije biti omalovažena.

I nakon odlaska Dallasa, Nile 4 godine kasnije funkcionira odlično. Čak i bolje, samo vokalno i gitaristički drugačije. Slobodnije, naravno bitni su detalji u kojima ga nema, a trebao bi biti ili se očekuje. Naviknuti se na to treba... Nekome otprve. Može Sanders i bez njega, ovo je nova dimenzija Nile.

Naslovi: 1.Long shadows of dread, 2.The Oxford handbook of savage genicidal warfare, 3.Vile nilotic rites, 4.Seven horns of war, 5.That which is forbidden, 6.Snake pit mating frenzy, 7.Revel in their suffering, 8.Thus sayeth the parasites of the mind, 9.Where is the wrathful sky, 10.The imperishable stars are sickened, 11.We are cursed

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 29/11/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Vile Nilotic Rites

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*