Muhannad Bursheha, jedinog člana jordanskog death metal benda Bouq nije bilo punih 11 godina, još tamo od albuma "Berserk" iz 2010. www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=10313 na kome se epski obraćao na burnu povijest Bliskog istoka. Tada je bio gotovo obrijane glave sa zaštitnim simbolom - okruglim štitom i mačem iz drevnih babilonskih vremena Mezopotamije, a sada je sušta suprotnost s dugačkom kosom i darkerskim imageom. No, zvučno je ostao poprilično u istom death fahu sa solidnim riffovima, dostatnom agresijom i prstohvatom potamnjelog zvuka (blackened, da se razumijemo) zadržavši prepoznatljivost s ultimativnim elementima orijentalnih world-music arabeski i korištenjem žičanog instrumenta baglama saza u ponekim intervalima. Osam pjesama u gotovo 50 minuta materijala šara i zanimljivim kolopletom kompleksnog pristupa (ranije je bio symphonic) već od prve teme "Eradication of Anzum" koja se kreće i do ekstremnijih ritmičkih oblika, a vrijedi napomenuti da je dio teksta osim engleskog otpjevan i na akadskom! Tako se navode kojekakvi mitski likovi i događaji vezani uz Anzuma, velikog čuvara hrama gospodara Ekura, Belet-ilija, Enlila, Gallu demonima, užasima Šarura, a kroz daljnji tijek koristi se i sirijsko-aramejski jezik u "Twelve kings and one" o kraljevima prije 3 tisuće godina, pa ugaritski u "Storming the designs of Yam", temi koja ima još dva nastavka - mračni spoken drone instrumental "Hosted by Mot" i razaraču "Ardor of the destroyer" koja počinje vrlim melodijama na sazu. Tu se otkriva da nije ova mitologija striktno vezana uz islamske i arapske ornamente jer sadrži stihove 'moje suze kao vino pijem', a zna se, to je u islamu veliki grijeh.



Na moju žalost, nema više niti jednog egzotičnog jezika da bi se koristio, sav ostatak je na engleskom raspredajući priče o Anuvoj zapovijedi na vodama Purattua na Kar-usakaru po kojima se vozi Adapa (još ponajbolja, najdulja i najbrutalnija "Drink not the water of the Gods" od punih 8 minuta), duhovima koji barataju sa Ea koja nosi potomstvo i breme bogova, pobunjenicima (tromija melodična "Reanimation Urn") i grande finalom "The descending flames" u kojoj se po prvi puta Muhannad Bursheh obraća u vlastitom, prvom licu jednine govoreći iz vlastitog rakursa osviještenog promatrača, a i sudionika kalvarije svojih susjednih država i naroda koji neprestano ratuju - Izraelom, Libanonom, Sirijom i Irakom, a najveću graničnu liniju imaju sa Saudijskom Arabijom, dok izlaz na Crveno More imaju možda tek nekoliko kilometara dužu plažu od slovenske, a da li je to 25 ili koji kilometar više, rekao bih da Jordan ipak ima više morske obale od Slovenaca, ali zato imaju unikat na planeti Zemlji: najveću depresiju - Mrtvo more, ustvari jezero čija je obala smještena 417 m ispod razine obližnjeg Sredozemnog mora koje se nalazi tek 50 km dalje. U toj završnoj pjesmi Muhannad zbori da se nepravda oduvijek dešavala na ovim prostorima koji su iznimno bogati mudrošću, graditeljstvom, kulturom, dizajnom i općenitim značenjem u svjetskoj povijesti, ali filozof u njemu više ne može ostati nijem, međutim, kad se probudi, shvati da je to samo sjećanje i vizija koju mu je poslala podsvjesna srdžba kozmičkih entiteta koje boli što se to dešava u jednoj od vitalnih kolijevki čovječanstva. Njegovi tekstovi su humani i prelaze preko uobičajenih viking-folk metal fluktacija dodirnuvši ogromno naslijeđe Bliskog istoka, te je stoga vrijedan dio metal baštine što se obraća na autohtone i arhaične aktove uzajamno povezanih mitologijom, poviješću i stvarnošću.

Naslovi: 1.Eradication of Anzum, 2.Twelve kings and one, 3.Storming the designs of Yam, 4.Hosted by Mot, 5.Ardor of the destroyer, 6.Drink not the water of the Gods, 7.Reanimation Urn, 8.The descending flames

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/05/2021