Nastali 2020. kao spoj bivših članova Mourning Sun (Eduardo Poblete - klavijature) i Mar de Grises (Juan Escobar - gitara, bas) dva poznata doom metal benda iz Santiaga kojima su se pridružili bubnjar Alberto Atalah i pjevač Javier Cerda, ovi Čileanci su se ozbiljno zainatili u svim aspektima. Protežirajući ambijentalne dekoracije s podosta progressive fermenata, osobito u dvije-tri dulje pjesme "Mirages", "Invern" i naslovnoj "In finitude", već odmah s ovime debi albumom su si priskrbili velike simpatije široke horde mirnijih metal žanrova iskačući spontanim gradacijama u različite estetske i umjetničke zakutke shodno pojednostavljenije rečeno kroz avangardnu primarnost. Zato nimalo nije čudno što se termin avangarde sam po sebi prilijepio uz ovaj album uvelike ostavljajući dojam one tranzicije Anatheme kada je napuštala death i metal, a tražila se u progressivu i atmosferičnim post-rock kreacijama. Sam vokal Cerde, inače i pisca, autora knjige "Poética de Arturo H. Lobos" je kristalno čist 'clean' bez ijednog grubljeg grlenijeg 'growl' krika odvlačeći cjelokupnu sliku u daleko senzibilnije i pop-isticiranije sfere, no lirika temeljena na spomenutoj knjizi bazira se na fikcijama i činjenicama života, smrti, iluzijama i egzistencijalnim refleksijama s jasnim ciljem stvaranja relevantnih osjećaja kao što su čuđenje, iznenađenje, radost, tuga ili uspomene. Također je odmah jasno da ovdje ne postoje nikakve frustracije, nametanje nekih boli, paranoja, stvaranje paradoksa i inih glibova uobičajene heavy metal ikonografije.



Na albumu postoji čitav niz uzajamno fluktiranih detalja gdje glazba poput soundtracka prati poetske fabule, ajde, sama uvodna "Thin shades" se ne doima nekim posebnim komadom, štoviše, aludira na klasičan Pink Floyd u tromom tempu mic po mic otkrivajući disonante gitare i klavijatura, ali je zato već naredna "Beyond words" ubod koji ponešto špekulira s avangardnim zahvatima: tkanje živahnih gitarskih tremola s elektronski ušminkanim klavijaturama i povremenim blastbeatovima vijugajući vrludavim putovima dinamike s vokalno razvučenim disonantama daleko specifičnijim za shoegaze i dream-pop gorljivo, pa i najžešće na albumu strukira neobičnu metal eskapadu. Izranjajući iz ambijentalnih klavijatura "Herradura (by the sea)" se naslanja na spomenutu tranziciju Anatheme pojačavajući tempo post-metal/ rock dijapazonom obaveznih krešenda i razdvojenih aranžmanskih gabarita. E, a spomenuta "Mirages" je prvi highlight albuma: gitarska staccata u olujnoj elektronskoj psihodeliji uronjenoj temperamentno isprekidanim doom gabaritima (malo depresivno, pa malo đeđernije) razbija se u središnjem ambijentalnom jazzy dijelu odlepršavši na rubove "Ummagumma" eksperimenata, a "Invern" oduzima mnogo toga od metala dajući prednost ambijentu harmonijama klavijatura čekajući eksploziju tek nakon skoro 4 i pol minute. Ovakav, pogađate, umjetno degustirani symphonic, rečemo djelomice sintetički orkestriran, ali ipak potpuno organski zvuk lijepo i ugodno funkcionira na tim relacijama klavijatura i nimalo žestoke gitare stvarajući katarzične trenutke s procvatima na balansima između hladnoće i topline izbjegavajući bilo kakvu agresiju i energiju. Reklo bi se da je sve ovo uobičajeno za autore koji se žele odmaknuti od standardnih floskula metala, a ipak ostati na njima priređivajući ih za jednu sasvim drugačiju audijenciju. Dokaz tome je i strogo bezecirani studijski rad: dio albuma je sniman u Berlinu, pa u Češkoj i Čileu, a masteriran u Švedskoj kod, pogađate Magnusa Lindberga iz Cult Of Luna bez kojeg, izgleda niti jedan album ovakvog istraživačko-eksperimentalnog mišunga post-metala s doom, rock, ambijentima i psihodelijom ne može proći a da nije na njima potpisan. Stoga je jasno kamo puca i čemu je namijenjena ova tugaljivo raspoložena 'konačnica'.

Naslovi: 1.Thin shades, 2.Beyond words, 3.Herradura (by the sea), 4.Mirages, 5.The veiled curse, 6.Invern, 7.Empty arcs, 8.In finitude

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 16/06/2021