Uz 4 hiatusa, razlaza, svađa, natezanja, pa ponovnih okupljanja u različitim postavama s različitim imenima (The Coventry Automatics, The Specials A.K.A., The Specials Mk.2., Trojan era Specials), a i frakcijama i bendovima po kojima su se članovi razasuli (The Selecter, Fun Boy Three, Desmond Dekker, The Spatial AKA Orchestra, The Special Beat, Madness…), od originalne Coventry postave iz 1977. danas su samo frontmen Terry Hall, tamnoputi gitarist Lynval Golding i basist Horace Panter (bubnjar John Bradbury je umro 2015). Javnost je sa skepsom posmatrala sva ta njihova okupljanja bez glavnog kompozitora Jerry Dammersa čije su klavijature bile zaštitni znak, a on sâm pokretač čuvene etikete 2 Tone Records koja je u svijet izbacila sva ona ska i reggae-punk imena s prijelaza 70-ih u 80-te, no otkako je s drugom reinkarnacijom The Specials A.K.A. snimio treći album "In The Studio" (1984, UK no.35), više nikad nije prihvatio poziv za ponovni rad već zarađivao kao DJ sa svojim, spomenutim The Spatial AKA Orchestra praktički potonuvši u bezdan zaborava.
Zato niti jedan kasniji The Specials povratak nije imao komercijalnog učinka, a naredna 4 albuma razasuta na dvije decenije od koja su dva s obradama, dobila su poražavajuće kritike sve dok se na čelo nije vratio frontmen Terry Hall, koji je, pak, predugo vrludao s koještarijama u potrazi za solističkom, mahom neuspješnom karijerom. Pravi povratak u formu obilježio je prethodni Jamajka-reggae album "Encore" dospjevši 2019. na UK no.1, ali izvan Britanije, ostatak svijeta ovaj povratak nije primio s nekim osobitim respektom. Prošlo je isuviše dugo od tih njihovih slavnih dana prva dva albuma koja su i dalje u radio eteru, ali činjenica jest da imaju nevjerojatnu karizmu koju Britanci ne zaboravljaju.
Jedna od legendi kaže da je Tricky u svome prvom pokušaju osvajanja Amerike na DJ setovima prije koncerata vrtio kompletan prvi album The Specials iz 1979. odbijajući priznati da je to najveći album svih vremena. Taj prvijenac je potpuno promijenio sliku ska scene. Između 1979. i 1981. imali su sedam velikih top-10 hitova uključujući i "Ghost town" (1981, UK no.1) koji se bavio propadanjem gradova: nemiri uzrokovani Tatcherskom tranzicijskom krizom nisu jenjavali, Brixton je izgorio, a njihov rodni Coventry s trećinom stanovništva različitih rasa bio je rasistički fitilj za bijele skinheadse koji su poludjeli kada su The Specials pokušali odsvirati koncert protiv rasizma i apatheida. Niti danas, 40 godina kasnije nije ništa bolja slika: 70% birača iz Coventryja se izjasnilo za izlazak Britanije iz EU, a depresija koja je pojačana i Covid-19 pandemijom učinila je svoje.
Shodno tome, bend koji ima veliku povijest politički angažirane borbe za pravdu i jednakost morao je nešto učiniti s tom temeljnom filozofijom dominirajući atmosferom u izabranih 12 obrada s iznenađujućim raspoloženjem. Nekoć vodeći ska bend ovdje se ušlepao u manje-više akustičan country-folk s tek ponešto rock medikamenata, a zanimljivo jest da je većina obrada američkog porijekla. Pa ipak, kao takav, album ne daje ono što bi se očekivalo u superiornoj izvrsnosti. Hallov sjetan i na momente previše patetičan i tugaljiv vokal nalik na najpotištenijeg Roberta Smitha nema onu uvjerljivost kad iščitava mračne aforizme, osobito u interpretaciji Leonard Cohena "Everybody knows", dok je glazbeni dio isuviše štur i zarobljen u standardni pop format s vrlo malo sviračkih ekshibicija. Tek tu i tamo zažari poneka iskra poput uvodnog honky-tonky soul-rocka "Freedom highway" (obrada The Staple Singers iz 1965.) i Zappine rokačine "Trouble every day", veselije humpa-cumpa "Black, brown and white" (Big Bill Broonzy, 1947) zahvaljujući Goldingovom vokalu, potom akustičnog rockabillyja "My next door neighbor" (Jerry McCain and His Upstarts, 1957), a posebice raskalašeno distorziranog gospela "Ain't gonna let nobody turnu us around" (Dixie Jubilee Singers, 1924) i ponajbolje "Listening wind" Talking Heads u sjajnom udaraljkaškom sessionu gdje pjeva talentirana Hannah Hu iz Bradforda.
Ska nema na vidiku, no po izabranim temama ovoj disidentskoj ekipi je još uvijek itekako stalo plasirati zataškano neznanje o rasizmu i fašizmu u zastrašujuće rascjepkanom i podijeljenom svijetu s pjesmama koje su stare i po stotinu godina noseći snažnu antiratnu polemiku, borbu za građanska prava i još ponekih zloupotrijebljenih tekstova koje je, između ostalog koristila britanska Nacionalna fronta u suzbijanju nereda. Povratak je sasvim OK, no glazbeni paravan isuviše tanak.
Naslovi: 1.Freedom highway (The Staple Singers, 1965), 2.Everybody knows (Leonard Cohen/ Sharon Robinson 1987), 3.I don't mind failing in this world (Malvina Reynolds, 1962), 4.Black, brown and white (Big Bill Broonzy, 1947), 5.Ain't gonna let nobody turnu us around (Dixie Jubilee Singers, 1924), 6.Fuck all the perfect people (Chip Taylor, 2012), 7.My next door neighbor (Jerry McCain and His Upstarts, 1957), 8.Trouble every day (Frank Zappa, 1965), 9.Listening wind (Talking Heads, 1980), 10.I live in a city (Malvina Reynolds, 1962), 11.Soldiers, who want to be heroes (Rod McKuen/ The Gateway Trio, 1963), 12.Get up, stand up (Bob Marley/ Peter Tosh, 1973)), BONUS: 13.The lunatics (live), 14.We sell hope (live)