Sumnje nema. Tko god da je otprve predmnijenjevao da je ovaj mladi čakovečki dvojac reminiscencija Talking Heads, dobro je procijenio. Jer njihov stil umnogome duguje njujorškom post-punk/ new-waveu s konca 70-ih i početka 80-ih godina 20. stoljeća, tj. 'brbljivim glavama' kada su se odvajali od bazičnog, ranog CBGB punka s naglašenim gitarama i riffovima odlazili u razbarušena staccata i disco ritmove pojačane afro elementima, šarenim menažerijama (Jerry) Harrissonovih klavijatura, a i gostujućim injekcijama gitariste Adrian Belewa, te produkcije Brian Enoa. Bješe tada i bogatih proširenih postava vokala i pridruženih glazbenika, a vrhunac su dosezali njihovi koncerti na dvije najvitalnije turneje 1980. i 1982. kada su posjetili Zagreb i Beograd održavši sjajne zvučne i vizualne performanse. Taman u top fokusu stvarateljstva. Dio te kreativne furioznosti zabilježen je na dvostrukoj živoj ploči "The Name of This Band is Talking Heads 1977-81" koja se licencno objavila i u Jugoslaviji. Revirgin su upravo svoj stil i kreativan izvor inspiracije pronašli u tom epohalnom periodu apsorbirajući duh i dobar dio suštine kapitalističkog imperijalizma koji je imao više lica i naličja: s jedne strane hladnoratovsku prijetnju koju su mnogi iz vladajuće buržoazije koristili u obilatom materijalnom nadmetanju, s druge pak frustraciju i otuđenje srednjeg sloja što je, fino se povijesno pokazalo bio okidač njegove polagane propasti na uštrb radničke klase i proletarijata, kako god da infantilno to danas djelovalo, moderna zapadna civilizacija bivala je na svojim vrhovima s kojih je jedini mogući nastavak njegov silazak i pad u prvo lagani, a potom nesagledivo duboki ambis kome se još ne nazire dno. Izlaz iz tadašnje organizirano neoliberalističke pljačke prikazivane kroz tranzicije i raznorazne kvazi-pretvorbe pod paskom modernizacije, inteligentni rock autori koristili su u svrhu artistički sofisticiranih djela, često puta laičkom puku nerazumljivih sve dok im se nekim drugim načinima 'to' nije 'nacrtalo' i pojasnilo.



Stoga se i ovaj dvojac (Karlo Križnik - vokal, gitara, synth, udaraljke, programi i Paula Gavez - synth, synth bas, prateći vokal) bavi usko povezanim referencama kroz poprilično dugačke i 'pamfletizirane' tekstove na engleskom pune neurotičnosti, paranoja, socijalnih disharmonija, dakako i omrznutog otuđenja, egzistencijalne nesigurnosti, emotivnih premisa, te artističkih lirskih i lingvističkih igara u otkačeno-lucidnom, štreberski teatralnom vokaliziranju nalik na, ha, pa koga drugog nego David Byrnea. Taj njegov piflersko-simulacijski izraz nije teško ne prepoznati već u uvodnoj, dance-rock/ funk rasplesanoj "Luggage" pri čemu ne treba očekivati izvrsnost "Fear of Music" ili "Remain in Light", no struktura kompozicije, kao i gotovo većine od svih 12 (plus jedan, završni hidden komad) imaju relevantne poveznice u kratkim gitarskim 'gain figurama (papučica distorzije se stisne tek u kraćem psihodelično-kaotičnom intervalu "Coldest city" i drugom dijelu "Two layers of skin", te "Homesick" i disonantama "Elastic conversations") s mnoštvo klavijatura i synth zahvata u raznolikim farbama. Naravno, ovdje nema niti urnebesnih udaraljki i one fleksibilne Chris Frantz - Tina Weymouth ritam sekcije; simulira se na njih uz programirane ritmove i synth basove održavajući uglavnom umjeren tempo.



Što se tiče brzine, ona se pojačava samo u snažnoj slavljeničkoj (rođendanskoj) ironiji "The trial" preispitivajući pozicije post-punka u ondašnjim electro/ synth-pop referencama koje su ovdje bliskije recimo Ultravoxima, Thomas Dolbyju ili A Flock Of Seagulls, a prodoran huk syntha što nosi dobar dio drajvinga umnogome nalikuje onom čudnovato produciranom efektu naslovne pjesme Sylvianovog debija "Brilliant Trees". Tamo je bila riječ o masivno eksperimentalnom složencu Jon Hasselove trube što je nalikovala synthu, sjećate se? Ima ovdje mnogo toga pozajmljenog iz tog perioda, evo "Firm" više pristaje uz onaj ethno/ world-music istraživački "My Life in the Bush of Ghosts" (Byrne & Eno, 1981), "Annual report" ka Frippovoj frakciji League of Gentleman i komadiću King Crimson s Belewom, "Talk about my friends" pak uz Public Image Ltd. i A Certain Ratio… U principu, sve su to bili ili su još uvijek ostali izvođači koji su međusobno bili jedan drugima u opoziciji, ali su se stilski i žanrovski bavili vrlo sličnim područjima, a neke od pjesama ovdje pokazuju i jasne melodijske bliskosti, posebice u vokalnim arijama i intervencijama ko' da na drugu foru s izmijenjenim poetskim i zvučnim dekorom prisustvujemo revivalu "Life during wartime", "Artists only", "Crosseyed and painless", "Born under punches", "Houses in motion", a promoćurniji mogu primijetiti i određene sličnosti "Infomercial" s "I Zimbra" ujedinjenoj jedinim 'novijim', odnosno iz zadnje brbljivoglave faze razgolićenim "Naked" temama "Mr. Jones" i "Rubby dear", te minimalističkih efekata one "Seen and not seen" s "Remain" u spomenutom 'hidden' komadu što je ustvari dub-remix "Infomercial". Originalnost i autentičnost kompozicija nije im vrlina. Puno su posudili, uzeli i insinuirali, sasvim sigurno nimalo slučajno istom ko' što su prve autorske pjesme Stonesa neodoljivo nalikovale njihovim velikim uzorima jer, ah, ne smetnimo s uma, prvi albumi Stonesa su bile obrade. Međutim, kad ne bi smo znali, a svakako jest da mnogi niti ne znaju za navedene autore kojima je ovaj dvojac nadahnut, s tog aspekta je ovo onaj hipsterski 'wow' izum novog Roxy Music Arcade Fire i Foals ili synth/dance-rock/post-punka Editorsa, kanadskih Operatorsa, makedonskh PMG Kolektiv, 21. vek i još gomile njih koji stare furke novoj publici nude kao najmoderniji hype...

Zato za početak karijere ovo je samo odskočna daska dok pravi autorski legitiman izraz, valja se nadati, tek dolazi.

Naslovi: 1.Luggage, 2.Coldest city, 3.The trial, 4.Firm, 5.Annual report, 6.Talk about my friends, 7.People get buried, 8.Two layers of skin, 9.Homesick, 10.Goth simulation, 11.Elastic conversations, 12.Infomercial, 13.Infomercial pt. 2 (CD hidden track)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 10/10/2022

PS: Karlo pod istim imenom Revirgin ima ranije objavljena 4 rada kao oneman band