Godinu dana nakon sablasnog zombijevskog EP-ija "ZII" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30620 koji je bio povratak u rane dane karijere, pomislilo bi se kako su ovi daytonski metalcoreaši fiksirali horror tematiku za naredna ostvarenja. Podsjetimo, nekoć u prvoj polovini prve dekade 21. stoljeća su isplivali kao myspace senzacija pjesmom "Dogs can grow beards all over" sazrijevajući u jedan od najdotjeranijih i artistički obuzetim bendom žanra pretvorivši adolescentnu zafrkanciju u maksimalnu ozbiljnost. Petnaestak godina kasnije dosegnuli su fokus kreativnosti s "The Act" (2019), mračnim avanturističkim albumom raspredajući o mentalnim problemima i samorefleksijama, pa iako nije bio njihov najbolji rad, vratio ih je u samo središte metalcore pozornosti. I sad, očekivalo se nešto slično. Ali ništa od toga jer, oni su stalno pokazivali devijacije nepredvidljivosti i ovaj puta otišli u novu lirsku vibru s naglašenim baladama. Eh, mnogi će ostati razočarani jer od 12 pjesama su čak 5 njih 'balade', međutim, to su suprotno dijametralne balade: jezive i teške povećavajući emocionalni učinak osobnih preokupacija često baziranih na bizarnim temeljima kao što je primjerice završna "Cancer" o smrti jednog od njihovih heroja prolongirajući očajnički kompromis s nadom da je umro od nečega, 'barem od raka', a ne zbog ovisnosti i samoubojstva potičući uznemirujuću misao na istinski defile fascinacijom skončanja života. Vratimo li se na spomenuti "The Act", ostvarili su između ostalog emotivnu baladu "Chemical" koja im je postala najemitiranija s najviše streaminga i 'klikova' kao najpopularnija pjesma unatoč tome što im je bila jedna od najmekanijih u karijeri, te ovdje služi kao savršen šablon za manje ili više pristrane imitacije koje, iako se doimaju kao da bend juri za munjama i gromovima, potpiruju tvrdnju da su poprilično blisko upakirane u lirskom sadržaju i konfiguracijama. Ali to nikako ne znači da su se zaustavili u eksperimentima i novim poduhvatima: uposlili su Jonathan Geringa kao meštra za synthove, programe, elektroniku i produkciju što se isprve uočava u energičnom uvodu "Exhibition" punom naleta u slojevima dramatično programiranim međuigrama s osjećajem važnosti, a dičan primjer su singl "Broken" i "Time" sa zadivljujućim atmosferskim orkestracijama davši solidan intenzitet napetosti spoznajom da vrijeme u životu nikad nije milosrdno i na njega se ne valja oslanjati.



Neke od jednostavnijih pjesama poput "Fire" s adekvatnom dozom melodramatike nose instrumentalno uređeni uzorci, strukturno zbrkana i nepovezana "Hallucinate" isprobava kvarove sampliranja i kaosa tovareći teško breme razornog emotivnog potresa, a album je najbolji u segmentima kada se bavi osobnošću iz prve ruke, prvenstveno u pjesmama "Twenty-five" o preuzimanju krivnje za raspad ljubavne veze ili u brzom metalcoreu "Watchtower" s lošim odnosima, kako emotivnim, tako i međuljudskim. Riffovi Kyle Sipressa u elanu bubnjara Giuseppe Capolupa frcaju groove manijom, slobodno se može protumačiti i najupečatljivijim komadom ne samo albuma već i pjesme godine u ovakvom žanru. Frontmen Mike Hranica je kao i uvijek u idealnoj vrištavoj snazi uz dodatak 'clean' dvoglasja Jeremy Depoystera, gledajući i slušajući diskografiju, ovdje su najjače vokalne izvedbe, pa je tako sve u svemu "Color Decay" pravi ziheraški rad pun strasti i lirskih fikcija o emotivnoj propasti bez nekih obzora u retro ili stagnaciju.

Naslovi: 1.Exhibition, 2.Salt, 3.Watchtower, 4.Noise, 5.Broken, 6.Sacrifice, 7.Trapped, 8.Time, 9.Twenty-five, 10.Fire, 11.Hallucinate, 12.Cancer

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/11/2022