Poljska je osim po institucionalnoj mizoginiji i katoličkom fundamentalizmu poznata i po dosta solidnoj death i black metal sceni. Evo jednog takvog primjera na njihovom petom izdanju. Zvuk je evolucija u stilu prethodnika The Aftermath, dok ljubitelji klasičnog blacka bi definitivno trebali čekirati Corpus Hermeticum. Prva dva albuma im i nisu baš nešto, no sasvim su lijepo sazreli i prezentiraju mračan i solidan black metal sa taman dovoljno upliva deatha da ima i low end. Nije ona standardna visokofrekvencijska black metal pilana. Album otvara 'The Monolith', koja nakon sporijeg grandioznog uvoda prelazi u blast beat fest, no vrlo brzo dolazi do jednog melodičnog dijela koji bi se u domeni blacka čak mogao nazvati i progresivnim. Stvar nastavlja u srednjem tempu, da bi se blastovi, koji u ovom segmentu baš i nemaju neku svrhu, vratili pred kraj pjesme. Sami kraj je suvišan jer je pjesma mogla uredno zavriti i ranije. 'Downward spiral' se drži formule, sa melodičnim lead gitarama nakon perioda blastova, nije nešto ekstra, ali ovo je black metal, svaki pomak u bilo kojem smjeru garantira da će biti interesantno. Mračno, atmosferično, a opet pristupačno, pogotovo onima koji nisu baš fanovi žanra.



Treća stvar 'Hollow' se drži zadane formule, malo blasta, malo melodičnosti koja mene iskreno čak subjektivno podsjeća na rani Psychotic Waltz od svih stvari, jer je to jedini prog bend kojeg slušam, ali ima tu sličnosti sa solo gitarama na ovom albumu. Nakon melodičnog dijela ide opet blast, opet nepotreban jer se sve to dalo odraditi kroz mid-tempo black metal bez potrebe za ikakvim ubrzavanjem. 'I have no mouth and I must scream' je ništ posebno black metal stvar koju opet spašavaju melodični dijelovi da ne postane već tisuću puta prožvakana formula. Ovo je melodičnost kakvu i ja mogu podnijet. Još malo blasta koji jednostavno ne odgovara gitarama. Previše je. Mislim općenito album nije loš nikako, ali ti blastovi mi s ovakvim zvukom gitare i tipom riffova jednostavno djeluju nepotrebni u ovolikoj količini. Neuvjerljivo, da, to je riječ koja opisuje taj aspekt. Malo solidnog black groovea i etoga. Čisto solidna black stvar.

'The pentagram' najbolje ocrtava što sam rekao, ritam na početku uz melo gitare je odličan, ali i ona se vraća u taj neki ne pretjerano inspirani black, praćen tupa-tupa ritmom djeluje kao poskočica, opet u nesrazmjeru sa gitarama kojima bi više odgovarao spori beat. Solaže standardno najbolji dio pjesme zatvaraju pjesmu. 'Return to nothingness' počinje dobro, laganim clean uvodom, koji je po meni mogao i dulje potrajat i malo se razviti, no sama pjesma počinje sporijim beatom bez usiljenog blasta. Čak dosad najbolja na albumu, ali to ne govori previše jer nema nekih velikih oscilacija u kvaliteti, dosta su konzistentni. 'Per aspera, ad astra' nudi prvi uvjerljivi blastbeat, ali on dolazi nakon intra u stvar koji je komotno mogao poslužiti kao melodična nadogradnja na riff i zauzeti preko dvije minute vremena bez da uopće bude dosadan. Album zatvara 'Enter the void', mračna i spora numera i jedan od highlighta albuma.

Black metal album kojemu su black metal aspekti najslabija karika. Nije loš, ali neće pretjerano oduševiti.

Naslovi: Tracklist: 1. The Monolith, 2. Downward Spiral, 3. Hollow, 4. I Have No Mouth, and I Must Scream, 5. The Pentagram, 6. Return to Nothingness, 7. Per aspera, ad astra, 8.Enter the Void

ocjena albuma [1-10]: 7

marko šiljeg // 28/03/2023